Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

utorak, 15.03.2011.

Razmišljanja o poslanici Rimljanima: Rimljanima 5

"SEDAM BLAGOSLOVA"


U prethodnom, četvrtom poglavlju svoje poslanice svetima u Rimu Pavao je upotrijebio primjer Abrahama izlažući Božji put opravdanja grešnika. U petom poglavlju ide korak dalje i prelazi na obrazlaganje blagoslova koje baštini svatko tko je opravdan vjerom.



Prvi blagoslov: mir s Bogom


“Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.“ (Rim.5:1)

Već u prvoj Pavlovoj rečenici nalazimo tri veoma važne i međusobno povezane tvrdnje. Najprije, kako je to u četvrtom poglavlju Pavao jasno pokazao, (a) opravdani smo vjerom a ne djelima. To nas opravdanje čini (b) izmirenima s Bogom, ali ne bilo kako nego samo i jedno (c) “po Gospodinu našem Isusu Kristu.“

Nema, znamo, drugog načina za biti opravdan pred Bogom i izmiren s Njime osim po pomirbenoj žrtvi Isusa Krista.

Svi se ljudi, naime, po svojoj naravi već od samog rođenja nalaze u stanju kontinuirane pobune protiv Boga. Da bi se dokinulo to žalosno stanje prouzročeno čovjekovom palom prirodom neophodno je vjerom prihvatiti Kristovu pomirbenu žrtvu.

Ovo je zaista jedini način, jer čovjek ništa ne može uraditi da bi se opravdao pred Bogom. Samo nas savršena žrtva Božjeg Jaganjca, dobrovoljno prinesena za svakoga tko ju je spreman prihvatiti, može pred Bogom opravdati za sva naša bezakonja.

O tome u poslanici Efežanima 2:14 čitamo:

“Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.”



Drugi blagoslov: naklonost kod Boga


Izmireni s Bogom nismo samo dobili mogućnost slobodnog pristupa Bogu koji drugačije zbog grijeha nismo mogli imati, nego i mnogo više.

Jer ne samo da nam je kazna zbog bezakonja ukinuta, nego je i Božja ljubav prema nama koju Bog u svom srcu gaji za svakog čovjeka, sada prerasla u veliku Božju naklonost koju smo primili kao “ukućani Božji”:

“Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji.” (Ef.2:19)

Bog nam sada ne iskazuje dobrodošlicu kao gostima-tuđincima, nego kao sinovima!

Ili kako to William McDonald zgodno kaže:

“Ta milost ili ‘biti u naklonosti’ obuhvaća svaki vid našeg položaja pred Bogom, položaja koji je savršen i trajan kao Kristov; jer smo u Kristu.”



Treći blagoslov: ponos u nadi slave Božje


Po prvi put sada, opravdani vjerom po Kristu, imamo pravo na ponos! Ali ne na bilo kakav ponos. Ta, čime bi se uopće čovjek mogao ponositi osim milošću Božjom koja mu je besplatno udjeljena?

Riječ nam kaže:

“Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.” (Rim.5:2)

Različiti su prevodioci prevodeći ovaj stih upotrijebili nekoliko riječi, od koji neke nisu čak i nisu istoznačnice. Tako nalazimo: “ponos” (Rupčić), “radost” (English Autorized Verzion), “dika” (Vrtarić, Duda-Fućak), “hvaljenje” (Šarić,Bakotić)...

Uistinu se imamo zbog čega i ponositi (u Kristu), i radovati i hvaliti se nadom slave, jer se sada zbilja imamo čemu nadati!

To naše iščekivanje više nije zemaljsko, već nebesko - mi sada radosno i sa žudnjom iščekujemo dan kada ćemo i mi biti ‘očitovani u slavi’:

“Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.” (Kol.3:4)



Četvrti blagoslov: ponositi se nevoljama


Naše radovanje zbog nade u ono vječno koje postojano iščekujemo razlog je nečemu što svijetu mora izgledati kao ludost.

Samo se kršćani mogu radovati u nevoljama i biti pri zdravoj pameti. Ne radujemo se, doduše, nevoljama, nego onome što znamo da Bog u nama čini dopuštajući nam da prođemo kroz nevolje. Mi, naime, znamo da radost može postojati zajedno s nevoljama.

Pavao to jasno kaže:

“Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje.” (Rim.5:4-5)

Nevolje su neminovne, no mi znamo da je Gospodin s nama i da se možemo (i moramo) pouzdati u Njegovo vodstvo u bilo kojoj situaciji.

Stoga kada se suočimo sa nevoljom imamo razloga biti ustrajni (postojani) pouzdajući se u Božje obećanje da nećemo biti kušani većim teretom od onoga koji možemo podnijeti. Tako ćemo postati prokušani, što bez nevolje nikada ne bismo mogli postati!

A kao prokušani zadobivamo nadu. Nadati se u nevolji nije ništa neobično, ali kada se prokušani kršćanin nada - to je nešto drugo.

“Ja znam kome vjerujem” kazao je Job, a kada Pavao kaže da “nada ne postiđuje” misli isto.

McDonald to lijepo kaže:

“A kad nas Bog vidi kako podnosimo nevolje da kroz njih ostvarimo Njegov naum i pritom gledamo na Njega, nagrađuje nas svojim pečatom potvrde za strpljivo podnošenje. Iskušani smo i potvrđeni. Ta svijest o Njegovoj potvrdi ispunjava nas nadom. Znamo da On djeluje u našim životima razvijajući naš karakter. To nam daje sigurnost da će dovršiti dobro djelo koje je započeo u nama (Fil.1:6)”



Peti blagoslov: vječna sigurnost u Kristu


Pavao nas podsjeća kakvi smo bili prije nego li smo postali Kristovi. Ako nas je tada Bog toliko ljubio da nas je želio izbaviti od vječne propasti, koliko će nas sada kada smo njegovi više sačuvati?

Jednom spašeni, te kroz životne kušnje oblikovani, prokušani i izgrađeni, svakim danom postajemo sve bliži i bliži konačnom cilju: vječnosti sa Gospodinom.

Iako neke teologije naučavaju “jednom spašen, zauvijek spašen” ovaj stih nije potvrda navedene teze. Spasenje ipak možemo izgubiti, ali samo ako se nepovratno predamo grijehu i bezakonju.

Ovdje Pavao ističe svu silinu Božje ljubavi te njezine posljedice za nas koji smo već izmireni s njim. Bog nas tako više ne smatra grešnicima jer smo po Svetoj krvi Kristovoj proglašeni pravednim pred Njim. Stoga, dokle god živimo u poslušnosti Njemu, ne moramo brinuti za svoje spasenje: ono je sigurno u Kristu, a s time i naša vječnost s Njim.



Šesti blagoslov: ponos u Bogu


Još jednom Biblija nam ukazuje da se imamo čime ponositi, a da to ne bude sebićno i samoljubno veličanje samoga sebe.

Jer, od kada smo priglili Riječ Božju i odvažili se stajati na Njegovim obečanjima kao Djeca Božja, nanovorođena od Duha i vode - u nama koji smo slabi i pogrešivi po svojoj naravi, živi i vlada Krist u svoj savršenoj sili svojega božanstva.

Ako smo, dakle, uistinu Njegovi učenici i Njegove ponizne sluge, tada i mi možemo i trebamo reči sa Pavlom:

“Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje. “ (Rim.5:11)

Ovo je više od radovanja Njegovim milosnim darovima - ovo je radovanje samom Darivatelju!

To je ona radost koja izvire iz naše duboke unutarnje povezanosti sa Kristom. Sada se više ne radujemo svjetovnim užicima i dobitcima kao prije, jer su oni za nas postali ništavni, već se umjesto toga radujemo Njegovoj prisutnosti.

Ponositi se u Bogu znači radovati se svetom zajedništvu u Kristu - onom predokusu Neba koje nam je Gospodin dozvolio da oćutimo dok smo još ovdje na zemlji.

To je više od same radosti - duboka zahvalnost Stvoritelju koja u nama izaziva ushit pri pomisli na zajedništvo koje sada imamo s Njim.



Sedmi blagoslov: pomirenje


Posljednja riječ u jedanaestom stihu koju smo citirali glasi “pomirenje”.

“Pomirenje se odnosi na uspostavu sklada između Boga i čovjeka, i to na temelju Spasiteljevog požrtvovnog Djela” kaže W.MacDonald.

Govoreći o prvom od ovih sedam blagoslova koje baštine oni koji su opravdani, ustvrdili smo da je prvi blagoslov, mir s Bogom, posljedica oproštenja koje smo primili po žrtvi Isusa Krista.

Mir s Bogom i pomirenje, prvi i sedmi blagoslov sa ove liste, su kao dvije strane istog novčića.

Dok mir s Bogom dolazi zbog onoga što nam je oprošteno, dakle zbog nestanka grijeha koji je prethodio obraćenju i nanovorođenju, pomirenje je logićan korak dalje.

Bog nam, naime, snagom te iste pomirne žrtve na križu omogućava da taj novostećeni mir postane trajna odrednica svega našeg budućeg življenja.

Pomirenje je, baš kao što MacDonald kaže, taj novouspostavljeni sklad odnosa s Bogom koji je također dar od Boga.

Ono tako trajno uklanja izvorno neprijateljstvo koje je naravni čovjek baštinio prije oproštenja, omogućavajući nam da nastavimo život u kreposti i predanju.

Pojednostavljeno, mir je posljedica oslobođenja od krivnje već počinjenih grijeha, dok je pomirenje korak u buduće vrijeme u kojemu vrijede one znamenite Isusove riječi “idi i ne griješi više".

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com