Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

utorak, 20.04.2010.

U ZAJEDNICI VALJA MISLITI NA KRISTA

Nemojte da se pogrđuje vaše dobro!
Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće,
nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.
Da, tko tako Kristu služi, mio je Bogu i cijene ga ljudi.
Nastojmo stoga promicati mir i uzajamno izgrađivanje!

(Rim.14:16-19)



Govoriti o zajedništvu među kršćanima, odnosno o zajedništvu unutar lokalne crkve, uvijek znači govoriti o preobilnoj milosti koju nam je Bog iskazao u Kristu.

Kristova žrtva na križu nije samo pomirna žrtva kojom su otkupljeni svi grijesi čovječanstva, već i temelj stvarnog zajedništva među svetima.

Kada je uskrsli Isus uzašao na Nebo, k nama je došao 'drugi Branitelj' - 'Duh istine koji izlazi od Oca'. Upravo je njemu povjeren zadatak da nas 'uvede u svu istinu', ali i da stvori pravo zajedništvo između vjernika.

Zajednički život vjernika u Crkvi Božjoj toliko je važna tema, da u Novom zavjetu nalazimo obilje uputa o tome kako i na koji način trebamo zajedno živjeti.

Znamo da čovjeku po njegovoj grešnoj naravi istinsko zajedništvo nije blisko. Naravni se čovjek vezuje na temelju interesa, emocija ili rodbinske povezanosti. No zajedništvo svetih je puno više od toga.

Postajući članovi nove, duhovne obitelji, mi sa sobom donosimo i načine ponašanja unutar zajednice koje baštinimo od svojih roditelja kao i od sredine u kojoj smo odrasli.

Kako takva vrsta zajedništva jedva da i podsjeća na ono na što nas je Bog pozvao, nužno je da usvojimo pravila ponašanja u zajednici svetih.

Iskazavši nam milost koju ničim nismo zaslužili, Bog nas je pozvao da živimo kao dio jedne nove, svete obitelji.

No samim činom obraćenja i duhovnog (nanovo)rođenja, mi nismo prestali biti nesavršeni grešni ljudi. Stoga i crkvena zajednica kojoj pripadamo nije i ne može biti zajednica savršenih ljudi.

Poznata je priča o čovjeku koji je uzalud tražio savršenu crkvu - sve da ju je i uspio pronaći, ona bi prestala biti savršena njegovim ulaskom.

Ono što uistinu čini razliku u našim odnosima, jest stav našeg srca koji se mora očitovati u predanju. Naše predanje je punomoć Svetom Duhu da može započeti raditi na nama i povesti nas putem suobličavanja Kristovom liku.

S druge strane, kao dio Tijela Kristova obavezni smo štititi jedinstvo. Način na koji to trebamo uraditi jasno je opisan u Pismu.

Kako je moguće postići jedinstvo uz toliku međusobnu različitost?

Tako da se usredotočimo na ono što nam je zajedničko! A to je je spoznaja da imamo jednog Gospodina, jedno spasenje, jedno Tijelo, jednu vjeru, jedno krštenje, jednu svrhu i jednu ljubav.

Sve je to mnogo važnije od svih onih različitosti koje baštinimo.

Dakako, to ne znači da ćemo u ime zajedništva i uvažavanje različitosti tolerirati grijeh, neposluh ili samovolju, ali znači da ćemo pravo zajedništvo graditi na biblijskim principima koji nas obavezuju da "sačuvamo jedinstvo Duha, povezani mirom".

Neosporna je činjenica da ćemo se mnogo puta naći u situaciji da nas je netko svojim postupcima razočarao, iznevjerio ili čak povrijedio, ali to ne smije biti izgovor da prestanemo imati zajedništvo s njime!

Bez obzira na sve, oni su nam obitelj, čak i kada se tako ne ponašaju. Apostol nas Pavao na to upozorava i kaže "Podnosite jedni druge u ljubavi."

Primjetimo tu riječ "podnosite". Nitko ne smije očekivati da budemo savršeni, ali se moramo truditi biti strpljivi, naučiti praštati i ispružati se jedni prema drugima.

Sukobe i nesuglasice koji se neminovno ponekad događaju moramo što prije razriješiti u ljubavi i bez odugovlačenja. Obnavljanje narušenog zajedništva mora biti apsolutni prioritet!

Evo nekoliko biblijskih koraka koji vode ka obnavljanju zajedništva:


1. Uvijek prije nego što razgovaramo s nekim o problemu, stanimo u molitvi pred Gospodina. Riješavanje problema u vlastitoj snazi obično donosi nevolje.

2. Ne čekajmo da druga strana nešto poduzme - djelujmo prvi, čak ako i nema krivice na nama. Vrijeme ne liječi rane - samo ih čini težima.

3. Imajmo sućuti za druge osobe - katkada je važnije pokazati razumijevanje i zainteresiranost nego ponuditi riješenje. Kada nekoga slušamo poručujemo mu da nam je važan i da nam je stalo do njega. Nastojno "progutati" svoju ljutnju čak i kada nismo krivi - baš to je Isus učinio za nas!

4. Priznajmo svoju krivnju za sukob. Priznanje je snažno oruđe za pomirenje! Prihvatimo svoj dio odgovornosti i zatražimo oproštenje.

5. Uvijek napadajmo problem, ali ne i osobu! Pri riješavanju sukoba često je važnije kako nešto govorimo, nego što govorimo.

6. Surađujmo što više. Mir uvijek ima svoju cijenu. Učinimo sve što možemo da se prilagodimo drugoj osobi i da joj pokažemo da su nam njezine potrebe važne.

7. Trudimo se oko pomirenja, a ne oko riješavanja problema. Ne možemo se svi oko svega složiti, pa tako neke probleme možda nikada nećemo riješiti, no to nije razlog da ostanemo u sukobu. Pomirenje znači prekid neprijateljstva, ali ne nužno i riješavanje problema.


Još je jedna stvar veoma bitna za njegovanje i razvijanje stvarnog zajedništva među djecom Božjom jest nužnost da imamo realna očekivanja o tome kakvo je stvarno zajedništvo u našoj lokalnoj zajednici u odnosu na ono kakvo bi ono trebalo biti.

Čežnja za idealom uz kritiziranje onoga što imamo dokaz je nezrelosti, baš kao što je i zadovoljavanje s onim što imamo bez težnje za idealom dokaz samodopadnosti.

Zrelost je, pak, življenje između te dvije krajnosti.

I tu postoji nekoliko korisnih biblijski utemeljenih naputaka o tome kako se valja postaviti:

1. Budimo realni u očekivanjima. Kada se suočimo s razočaranjima sjetimo se da se crkva sastoji od pravih grešnika, kakvi smo i sami. Što prije shvatimo da crkva ne treba biti savršena da bismo je voljeli, prije ćemo shvatiti da smo svi nesavršeni i da nam je potrebna milost!

2. Radije hrabrimo nego da kritiziramo. Uvijek je lakše stajati sa strane i kritizirati, nego li sam nešto učiniti. Kada god osuđujemo drugog vjernika gubimo zajedništvo s Bogom, pokazujemo vlastiti ponos i nesigurnost, izlažemo se Božjoj osudi i narušavamo zajedništvo u crkvi.
Također, kad kritiziramo nešto što drugi vjernik radi u vjeri i iz iskrenog uvjerenja, petljamo se u Božji posao.

3. Nemojmo pristajati na slušanje ogovaranja. Ogovarati znači prenositi informacije i onda kada ne sudjelujemo u problemu, niti pridonosimo njegovu razriješenju. Slušati nečije ogovaranje jednako je kao kad uzimamo nešto što je ukradeno - time postajemo suučesnici u grijehu te osobe.

4. Koristite se Božjom metodom razriješavanja sukoba. Znamo biblijski postupak za riješavanje problema:
"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." (Mt.18:15-17)

5. Pružajte potporu crkvenim starješinama. Nema savršenog vođe, ali Bog crkvene starješine obavezuje odgovornošću i daje im ovlasti da njeguju jedinstvo crkve. Duhovni pastiri su oni koji će jednoga dana pred Bogom polagati račun za one koji su im povjereni.
"Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno." (Heb.13:17)


Razmišljajući o odnosima među svetima, uvijek se iznova moramo spomenuti preobilne milosti koju je Bog iskazao svakome od nas. To podsjećanje nije tek nešto usputno, nešto što napravimo s vremena na vrijeme, na Uskrs ili Božić.

"Svako je jutro nova milost" kaže Riječ, pa ipak, duboko u ljudskoj naravi leži sklonost da zaboravljamo Božju vjernost.

Nije to nešto novo, nešto što se samo nama događa. Promotrimo li već najranije zapise iz Biblije, uviđamo da se ista priča uvijek iznova ponavlja.

Stoga i u našem svakidašnjem suživotu sa drugom braćom i sestrama u Gospodinu ne smijemo smetnuti s uma koliko je toga Bog nama oprostio. Ako se toga sjetimo, zasigurno se gornje preporuke neće doimati teške i neodržive.



---------
(Tekst je pripremljen na temelju dva poglavlja knjige "Svrhovit život" Rick-a Warrena, kao završno izlaganje učeništva "ŽIvot u zajedništvu".)

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com