Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

nedjelja, 06.04.2008.

ULAZAK U BOŽJU BLIZINU

Doći u Božju blizinu ne bi trebalo biti teško. Bog nas ljubi i čezne za time da ostvari dubok odnos sa svakim od nas. Na koncu, nismo mi pronašli njega nego je on pronašao nas. Sve što jesmo i sve što imamo On nam je dao. A dao nam je i put k sebi – molitvu.

Pa ipak, ponekad je teško moliti. Za mnoge od nas, molitva može biti čak i područje neuspjeha.

Poteškoće mogu doći iz naših pogrešnih stavova, nedovoljnog znanja, a mogu biti i direktna posljedica određenih duhovnih stvarnosti oko nas.

Evo nekih zapreka koje nas mogu obeshrabriti:



a) Sotona zacijelo ne miruje i uvijek vreba pronaći način kako nas destabilizirati i obeshrabriti. Njegovo najjače oružje protiv nas je izazvati da se osjećamo krivi i nedostojni pred Bogom. A tada postaje jako teško doći pred Boga i moliti za oproštenje. Mnogi kršćani često pate zavarani ovom strategijom. Na koncu zlome nije važno da mi prestanemo biti kršćani – njemu je važno da promašimo cilj i tako (p)ostanemo njegovi.



b) Možda je naš stav prema Bogu pogrešan. Mnogi ljudi smatraju Boga dalekim i stranim i zato im je teško uspostaviti kvalitetan odnos s Njim. Želio bih to ilustrirati kroz jedan primjer
koji mi je pao na pamet dok sam neki dan o ovoj temi razgovarao s jednim bratom.

U gradu Splitu je vjerojatno je teško pronaći nekoga tko nije čuo za gospodina Jadrana Marinkovića. Taj istaknuti radijski novinar svojevrsna je ikona našeg grada. Međutim, način na koji ga doživljavamo kada razmišljamo o njemu uvelike ovisi o tome da li ga uistinu poznajemo ili smo samo čuli za njega.

Ukoliko smo ga imali prilike upoznati naša mentalna slika o njemu znatno će se razlikovati od one koju će imati netko tko je samo čuo za njega.

Ako ga nikada nismo upoznali, njegovo postojanje će za nas biti samo jedna suha informacija, ali ako ga poznajemo mi ćemo o njemu u svakom trenutku razmišljati kao o stvarnoj, živoj osobi. I u susretu s njim, naši će postupci biti određeni slikom koju imamo o njemu.

Zamislite sada da pročitate u novinama da je tom gospodinu nešto potrebno ili da je došao u nekakvu sitaciju u kojoj mu možda baš vi, ako želite, možete pomoći. Članak u novinama nije upućen direktno vama – upućen je tisućama čitatelja. Ono što ćete uraditi direktno ovisi o tome kako doživljavate dotičnog gospodina.

Ukoliko je on za vas samo informacija, tek jedan čovjek više kojemu znate ime i funkciju, zacijelo nećete osjetiti potrebu da išta uradite, no ukoliko ga poznajete, vrlo je vjerojatno da ćete barem razmisliti o tome što bi za njega mogli uraditi. Također, što ga bolje poznajete, više ćete željeti pomoći.

Zamislite sada da ste vi dužnik tom gospodinu. Nećete li se tada požuriti uraditi sve što je u vašoj moći da mu pomognete?

Tako je i sa Bogom. Mnogi znaju za njega, ali ga ne poznaju.

Oni koji su ga upoznali doživljavaju ga bliskim, stvarnim, prisutnim i moćnim.

Oni koji su samo čuli za njega, ali ga nisu osobno upoznali, nemaju osjećaj njegove stvarne blizine – on je za njih tek informacija s kojom nisu sasvim sigurni što bi uradili.

Nažalost, nerijetko i mi koji smo ga dobro upoznali propuštamo priliku biti prisni s njim ponašajući se kao da je on negdje daleko od nas. Pri tome zaboravljamo da smo mi njegovi dužnici i da nam je on pomogao znajući da taj dug nikada i ničim ne možemo vratiti. Zar onda ne bismo trebali spremno skočiti na svaki njegov poziv, na svaku njegovu Riječ?

Uvijek moramo imati na umu da Bog nije negdje daleko, on je ovdje i sada s nama. Kada mu prilazimo u molivi toga trebamo biti svjesni!



c) Također, moguće je da ne znamo kako moliti! Ovo se desilo i Isusovim učenicima koji su uradili upravo ono što i mi trebamo uraditi – zamolili su Isusa "Gospodine, nauči nas moliti" (Lk.11:1)

Isus tada uči svoje učenike moliti molitvu 'Oče naš'. Ova molitva izvrstan je pokazatelj kako treba moliti bez obzira molimo li je doslovno ili je koristimo kao primjer za slobodnu molitvu.


No, prije nego li je učenike poučio novoj molitvi, Isus daje nekoliko veoma važnih napomena. Pročitajmo najprije izvještaj iz Matejeva evanđelja:


5"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 6Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." 7"Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. 8Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. (Mt.6:5-8)


Evo što između ostaloga Isus kaže o tome kako valja ulaziti u Božju blizinu:


a) Isus nas upozorava da u molitvu trebamo ulaziti čista srca – ne smijemo biti licemjeri. Molitva je veoma osoban čin – između nas i Boga. Izvanjska religioznost i pobožnost nisu ono što Bog od nas traži. Prisjetimo se da Bog zna sve o nama. Ništa što mi njemu imamo reći nije mu nepoznato. Stoga je jedina vrijedna stvar koju mu možemo prinijeti u molitvi naše srce. Ma kakvi grešnici bili i koliko god naši životi bili ukaljani grijehom – Bog nas svejednako ljubi i želi primiti u svoje okrilje. No, Bog je svet, pravedan i istinit pa njemu ne možemo prinijeti naše grešno, nepravedno i neiskreno srce. Moramo mu pristupiti iskreno, raskajana srca i sa čistim motivima. Ako mu prilazimo u molitvi, to moramo činiti radi Njega, a ne radi bilo kakve koristi koju bismo time možda mogli priskrbiti.


b) Nadalje, Isus nas upozorava da naše molitve ne smiju biti blebetanje, kako po sadržaju, tako i po duljini. Nažalost, mnogo puta molimo predugo, preopširno i isprazno.

Kada molimo sami, tražeći lice Božje, nije ništa neobično niti loše moliti duge molitve. Neki 'ljudi molitve', mole i po nekoliko sati dnevno. Duljina naše 'molitve u skrovitosti' nije važna – ona proizlazi iz našeg odnosa s Bogom i sasvim je individualna stvar.

S druge strane, držim da javna molitva načelno ne bi trebala biti preduga. Naime, nerijetko sa dugačkim molitvama bespotrebno opterećujemo one koji slušaju, što se nažalost, nerijetko događa. Također, nije svejedno da li netko dugačko moli na početku molitvenog sastanka dok još nije postignut 'duhovni proboj' ili to čini nakon što su svi ušli u 'duh molitve'.

Ja moram biti iskren pa otvoreno reći da sam mnogo puta umjesto da budem blagoslovljen zajedničkom molitvom, bio doslovno zgromljen nekim beskonačnim molitvama, od kojih su mnoge uz to što su bile predugačke, bile i – dosadne.

Naravno, valja imati na umu kako ponekad takav dojam može biti i rezultat slabog duhovnog stanja onoga koji sluša, a ne onoga tko moli!

Stoga je puno bolje i poželjnije moliti više uzastopnih, kratkih, ali uvijek iskrenih javnih molitvi, nego izmoliti jednu koja traje unedogled. Stoviše, primjetio sam da kod dugačkih molitvi mnogi 'izgube nit' i upadnu u isprazno nabrajanje unaprijed naučenih fraza, i to je upravo ono na što nas Gospodin upozorava. Na koncu, molitva u kojoj ne učestvujemo punim srcem i nije molitva već isprazno blebetanje.

Vratimo se sada opet Biblijskom tekstu i iščitajmo dobro poznatu molitvu 'Oče naš'.



8"Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! 10Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! 11Kruh naš svagdanji daj nam danas! 12I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! 13I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'" (Mt.6:9-13)


Ovu samo molitvu zasigurno izgovorili jako mnogo puta. O njoj su ispropovjedane mnoge propovijedi, a temeljito je obrađivana i na mnogim je učeništvima i tečajevima o kršćanstvu. Ipak, nekoliko je ključnih detalja koje uvijek vrijedi iznova istaknuti.


a) Molitvu upućujemo Nebeskom Ocu, našem Bogu koji nam je blizak i koji nas ljubi. To nije daleki Bog, 'Bog tamo negdje daleko', već sveprisutni sveti i savršeni Bog koji je upravo ovdje i sada prisutan dok molimo. To je ključ molitve.



b) U početku molitve podsjećamo se Božjih osobina: njegove savršene ljubavi, svetosti, pravednosti... To je korisno činiti uvijek kada molimo jer nas podsjećanje na to tko je Bog navodi da zauzmemo ispravan stav prema njemu. Veoma često mnogi kršćani ne mole u poniznosti već se Bogu obraćaju zaboravljajući da smo mi ne samo njegovo stvorenje, već i pali ljudi koje drži i obnavlja jedino njegova sveta milost. Tako nerijetko mnogi od nas mogu sebe uhvatiti da se Bogu obraćaju kao da je on nekakav 'automat za želje', a ne sveti i savršeni stvoritelj svega što postoji. Istina je da kao Djeca Božja imamo neka obećanja koja možemo i trebamo koristiti u našim molitvama, no bez stvarne poniznosti naša molitva ne može biti ugodna Bogu. Stoga je pravi put za uči u Božju blizinu samo onaj kada smo u molitvi zauzeli mjesto koje nas uistinu pripada kao posinjenoj djeci Božjoj.



c) Slijedeća bitna stvar svake molitve je naša izjava kojom Bogu potvrđujemo da u potpunosti prihvaćamo njegovu vlast nad nama. Moleći "neka bude volja tvoja" potvrđujemo našu spremnost da se prepustimo Božjem planu i da djelatno vršimo Božju volju... Ovim se odričemo svake svoje zasluge i svake svoje umišljene veličine. Umanjujući se pred njim, On raste u nama i kiši blagoslova otvara se put kojim može doći u naše živote!


d) Ne smijemo, nadalje, zaboraviti da smo mi duboko ovisni o Bogu koji proviđa naše potrebe – toga se uvijek valja prisjetiti u molitvi i zahvaliti mu se. Zahvaljivanje je, općenito, veoma važan 'sastojak' svake Bogu ugodne molitve – no to svakako mora biti stvarna, nepatvorena zahvalnost, a ne fraza kojom upotpunjavamo molitvu. Pogledajmo samo vlastite živote i prisjetimo se silnih djela koja je Gospodin činio i čini svakome od nas. Nije li to dovoljan razlog da mu pohrlimo u susret sa radosnim klicanjem i iskrenim zahvaljivanjem?


e) Dakako, moramo se odreći svih naših grijeha, iskajati ih i tako se rasteretiti svega što narušava naš odnos s Ocem. Tako često mi svoje grijehe poopćavamo i ispovijedamo ih 'u paketu'. Kažemo: 'Bože oprosti mi za laži' ili 'Bože oprosti mi za požudu', ali je daleko bolje i Bogu ugodnije priznati konkretan grijeh.

O grijehu koji ispovijedamo moramo biti i presvjedočeni – mnoge stvari iz naše prošlosti mogu i dalje biti aktivan i opterećujući dio naših života iako smo ih obuhvatili nekim skupnim priznanjem. Možda mi je, na koncu, Bog i oprostio neki grijeh iz prošlosti, ali da li sam ga ja oprostio sam sebi? Čak i ako sam na taj grijeh zaboravio, ne stoji li možda on još uvijek negdje u meni kao prepreka Božjem miru koji nadilazi svaki um i razum? Dobro je dozvoliti Duhu Svetome da nas osvjedočava o našim grijesima i nerazrješenim situacijama kako bismo i njih mogli predati Bogu u molitvi.

Na koncu, put u Božje prisustvo mora biti temeljen na potpunoj iskrenosti i ne smije postojati niti jedan djelić našeg života, sadašnjeg i prošlog u koji mu nismo volji dopustiti pristup.



f) Posljednji stih molitve valja posebno istaknuti. Mnogi su čitajući ga pomislili 'Pa zar je Bog taj koji napastuje?'. No, nije riječ o tome. Kada molimo Boga da nas ne uvede u napast, mi ne optužujemo Boga da čini zlo, jer on to ne radi i ne može uraditi. To bi bilo protivno njegovoj svetoj naravi. Ovim riječima mi zapravo priznajemo da postoje duhovne sile zla koje nam prijete i molimo Boga da nas od njih zaštiti...

Mi, dakako, znamo da je Bog naš dobri nebeski otac i da nas kao i svaki otac želi poučiti i odgojiti. Stoga on dopušta da nam se neke stvari dese, iako im on sam nije uzročnik. Ta kaže riječ da nam ni jedna vlas ne može pasti s glave a da to naš otac nebeski ne zna!

Pa ipak, osim situacija koje Bog dopušta kako bi nas nečemu poučio ili u nečemu ojačao i izgradio, tu su i one prilike kada nas Sotona uvijek iznova pokušava zavarati i uvesti u napast nastojeći nas izazvati na grijeh kojekakvim kušnjama i nevoljama. Stoga moramo biti svjesni kako je naše legitimno pravo tražiti od našeg nebeskog oca da nas od takvih kušnji zaštiti.


Uđimo zato u prisustvo Božje čista srca, svjesni neizmjerne veličine, svetosti, moći, ali i ljubavi Božje prema nama. Ne zamarajmo se velikim riječima i kićenim frazama, već mu pristupimo sa zahvalnošću, priznajući svoje grijehe i odričući ih se, znajući da 'zna naš otac nebeski što trebamo i bez da ga pitamo'. Radujmo se u njegovom imenu i budimo odana djeca Božja koja vrše volju njegovu.

Pozdravljam vas apostolskim pozdravom: Mir i milost vam gospodina našega Isusa Krista!

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com