Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

petak, 28.10.2005.

Ljubiti Krista?

Več danima razmišljam o tome što za nas znači biti krščanin.

Pokušao sam o tome razgovarati sa nekim svojim poznanicima, onako spontano, bez neke posebne namjere da bilo što dokažem. Jednostavno me zanimalo što oni o tome misle i koliko je vjera doista živa u Lijepoj našoj.
Odgovori koje sam dobio uglavnom su me rastužili. Doista zvuči nevjerojatno da večina ljudi sebe nazivaju krščanima, a da pri tome zapravo nemaju baš najjasniju predstavu o tome što to znači. Večina ljudi s kojima sam razgovarao vjeruju da je dovoljno priznati kako Bog postoji i to nazivaju vjerom. Večina od njih nije nikada pročitala Bibliju. Samo nekolicina redovno idu nedjeljom u crkvu. Nitko od njih ne proučava aktivno Božju riječ, a duhovne teme shvaćaju površno i uglavnom gaje nekakav stav "ja sam OK, vjerujem u Boga, idem u crkvu i to je to." Naravno, pojednostavljujem i uopčavam situaciju, jer nemali je broj onih koji ne idu redovno u crkvu, a kada ipak odu to čine s namjerom da umire savjest ili da budu viđeni. Ne možemo reći ni da je itko od njih nevažan za našu priču, baš kao što ne smijemo zaboraviti važnost onih koji svjedoće Svijetu Kristov nauk življenjem aktivnog i plodonosnog krščanskog života. Ovi potonji su, nažalost, manjina.

Jedan me moj prijatelj, za kojega sam uvijek smatrao da je iskreni katolik i da kao takav nije u vjeri ni neuk ni neiskusan, šokirao tvrdnjom kako je njemu dovoljno ispovjediti se jednom godišnje jer on 'ionako ne čini ozbiljnih prijestupa'. Vjerujte mi, oblio me hladan znoj. Upitao sam ga kako to misli, no svaki puta kada bih mu to spomenuo on je razgovor skretao na neke druge teme. 'Ljudi su gladni petominutnih senzacija' stalno je ponavljao kao neku mantru i vračao se temi koja je njega zanimala: 'kakav će biti novi papa?'.
Doista, ljudi su po pitanju vjere najčešće veoma površni, ali to vrijedi i za sve druge oblasti života.
No, njegovo razmišljanje o ispoviedanju dalo mi je materijala za razmišljanje o tome gdje je stvarni problem.
Da li je problem u društvu koje se tako naglo okrenulo ka materijlizmu u svom najgrubljem obliku? Ili je problem u nedovoljnoj educiranosti ljudi o vjeri? Ili je pored svega toga ipak točno tek to da zapravo mi neprestalno bježimo od neugodnih životnih pitanja?

Da, bježimo. Osvrnemo li se na svoj život i uvidimo da ga nismo na pravi način živjeli nije nam lako priznati da smo pogriješili. Nije lako priznati čak niti samom sebi, a kamoli drugima kako nismo ono za što se izdajemo i da je naša pravednost najčešće tek samopravdenost, a naša dobrota tek umirivanje vlastite savjesti? O ovome bi se moglo razglabati danima, pa za sada to ostavljam samo kao napomenu.

Druga važna stvar je način na koji smo odgojeni i način na koji odgajamo svoju djecu. Krščanski odgoj je divna i duboko potrebna stvar. No, stvara li krščanski odgoj vjernika ili mlada osoba vjernikom postaje tek onda kada se kroz svoj život osvjedoći kako je sve ono čemu smo ga učili doista prava i cjelovita istina? Također valja naglasiti da vjera nije samo znanje. Vjera je daleko više od znanja, ona je (između ostalog) apsolutno pouzdanje u Boga, potpuno priznavanje Boga kao nepogrešivog, svemočnog i milosrdnog.

Zašto onda toliko puta na silu pokušavamo riješiti u svojoj snazi probleme za koje s pouzdanjem znamo da ih ne možemo sami prebroditi? Zašto je tako teško predati svoj život u ruke Kristove i pouzdati se u njega?
Vjerujem da je odgovor zapravo veoma jednostavan: mi ne vjerujemo u potpunosti Bogu.

Ovo je stanje duha poražavajuće, ali nije nimalo neobično i nimalo čudno. To je nešto sa čime se svatko od nas bori i što kao takvo nitko od nas ne može riješti u svojoj snazi. Uporno spominjem ovo 'u svojoj snazi', jer je bitno. Čovjek bez vjere ne može probleme riješavati niti na jedan drugi način, nego u svojoj, ljudskoj snazi. Ali, mi krščani nismo sami i ponekad doista nije potrebno, ponekad ni moguće, ali sasvim sigurno nikada nije dobro što pokušavamo sve svoje probleme riješavati u svojoj snazi. Tek kada zapnemo, kada udarimo glavom u zid, sjetimo se Boga i kažemo 'pomozi mi Bože'. I znate šta, Bog je vjeran, Bog čuje naše molitve i pomaže nam. Ali sjetimo se što kaže Biblija: ' Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.' Bog ima plan za nas. On ima plan za tvoj i moj život. Bog ne želi da propadne ni jedan od nas, ali jasno kaže kako neće svi biti spašeni.

Kada sam se obratio, isprva nisam bio žarko zainteresiran za spasenje. Zapravo, želio sam spasenje, ali ne na način da ja vjerujem i živim po vjeri zbog toga da bih se spasio, već na način da se spasim zbog toga što sam vjerovao i po vjeri živio. I to je srž onoga o čemu Vam danas pišem.

Ako doista vjerujemo u Boga, onda trebamo i vjerovati Bogu! Trebamo vjerovati da Bog ima plan za moj i tvoj život i da ukoliko prihvačamo Boga, i ako mu vjerujemo, onda trebamo i prihvatiti Njegov plan. Problem je u tome što prihvatiti Božji plan za nas istovremeno znači i odreći se svojih, ljudskih, planova. Nemojte sada misliti kako ovo znaći da se trebamo odreći svih svojih želja, nadanja i prestati planirati svoj život. Ovo znaći da trebamo svoje ljudske planove podložiti planu koji Bog ima za naš život. Kada jednom predamo svoj život u ruke Gospodnje, kada se tim činom jednom zauvjek nepovratno odlučimo za Krista, za život s Njim i za vršenje Božje volje u našem životu, čitav se naš život naglavačke izvrće ka dobru, a u nama se odigrava čudesna promjena: rođen je novi čovjek. Nanovorođenje nije nepoznat ni nov pojam. Naći ćete ga u Bibliji, ali naći ćete ga i posvuda oko nas. Svatko tko je iskreno odlučio predati svoj život Kristu odlučio je tim činom usmrtiti staru osobu u sebi. Zauzvrat, Bog rađa u nama novu osobu koja je neopterečena dotadašnjim grijesima i koja živi da bi ljubila Boga.

Ovo je najljepša i najčudesnija promjena koja nam se može dogoditi. To je ono što Bog želi od nas: potpuno predanje, potpunu ljubav i potpunu poniznost. I ne samo što Bog to želi, nego to i nagrađuje! Bog u nama stvara 'htjenje i djelovanje' da činimo mnoge dobre stvari koje do tada nismo željeli raditi jer smo se za njihovo činjenje morali odreći stvari koje su bile ugodne nama, ali ne i Bogu. No, kada smo nanovorođeni, odustajanje od onoga što smo do tada smatrali bitnim i željenim, ne čini nas više nesretnim. Umjesto toga, Bog uljeva radost u naša srca i služenje Bogu više nije teret, nije dosadna i nametnuta obaveza, već Božja volja dragovoljno prihvaćena kao naša želja čije nas ispunjavanje čini punim svakovrsne radosti, a k tomu nas još i izgrađuje. Ovo doista znaći postati krščaninom, postati dijelom Kristove crkve koja nadrasta lokalne interese, koja ne poznaje niti priznaje pozive na razjedinjenja i sukobe, već na jedinstvo svih svetih u jedinstvenom, svevremenskom tijelu jedne i jedine Kristove crkve.

Slava i hvala Bogu na milosti i ljubavi koju nam obilno iskazuje!

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com