Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

petak, 07.11.2008.

NEVIDLJIVI U GOMILI

Ono što mi je na srcu u posljednjih nekoliko mjeseci su odnosi među vjernima u crkvi.

Sjećam se, kada sam počeo dolaziti u crkvu, silne pažnje i ljubavi koja mi je snažno iskazivana. Ta je ljubav, briga i pažnja učinila da se osjećam prihvačenim, dobrodošlim i sigurnim. Bio sam zaista blagoslovljen tom pažnjom, a i dan-danas sam silno zahvalan Bogu na dobrodošlici koju mi je tada pružio! Prošle su četiri godine od toga i u jednom trenutku mi se učinilo kako novopridošle ljude u crkvi sada dočekujemo sa manje brige i ljubavi nego ranije. Ipak, nisam zapravo siguran da je to istina. Vjerojatnije je da je to samo stvar mojega subjektivnog doživljaja.

No, to me zapažanje potaklo da obratim više pažnje na ljude u našoj zajednici, posebno na one koji nisu uključeni ni u kakve crkvene aktivnosti i službe. Neki od njih dolaze u crkvu samo nedjeljom ujutro, ali mnogi među njima nisu redoviti u dolasku na bogoslužja. Nažalost, primjetio sam da među njima ima i onih koji u nekom trenutku tiho i neprimjetno prestanu dolaziti.

Znamo li gdje su oni sada?

Prepoznao sam da je riječ o skupini ljudi kojima treba na poseban način u ljubavi služiti. Ima tu ljudi nesigurnih u vjeri, ljudi neizgrađenih, pa i neobraćenih. Bude tu i onih koje vlastito samoljublje priječi da vide Djecu Božju u članovima crkve - takvi obično imau hrpu primjedbi na ponašanje drugih prema njima. Oni s lakočom uočavaju tuđe grijehe i propuste, ali ne vide svojih manjkavosti. Nerjetko prije nego što razočarani odu, svoju povrijeđenost i zlovolju izliju pred drugim ljudima u crkvi, a kako se najčešće druže sa sebi sličnima i onima koji se iz bilo kojeg razlloga drže 'po strani', svoju gorčinu siju na plodno tlo tuđe nesigurnosti i zbunjenosti. Neosporna je činjenica da nekima od njih ne bi pomoglo ni najpredanije služenje bilo koga od nas, a u to sam se i osobno uvjerio pokušavši služiti nekima od njih. No, svakako smo dužni pokušati, čak i onda kada nama to izgleda bezizgledno.

Imao sam jedan period kada me Bog proveo kroz niz situacija kroz koje me pozvao da pokušam služiti nekim ljudima. Ja sam se odazvao, no unatoč svim mojim naporima oni su jedan za drugim tvrdoglavo ustrajavali na svome već zacrtanom putu propasti. Sve što sam mogao bilo je s tugom ih prepustiti sudbini koju su izabrali. Sjećam se da sam se pitao zbog čega me Bog pozvao da gubim vrijeme sa njima umjesto da poslužim nekome kome mogu pomoći. Nekoliko mjesci kasnije, kada sam već pomislio da to nikada neću saznati, dobio sam odgovor.

Jedan od mladića kojima sam imao priliku služiti i za koga sam u jednom trenutku već pomislio da je otpao od vjere, počeo je nakon duže pauze dolaziti na bogoslužja. Tada me Bog ponovno pozvao da se opet nađem s njim. Ovoga puta sve je zvučalo drugačije. Našli smo se nekoliko puta i svaki put imali divne razgovore o Bogu i stvarnom življenju vjere. Za razliku od ranijih naizgled besplodnih razgovora, sada je jasno izrazio želju da popravi svoj odnos sa Gospodinom i time mi otvorio vrata da mu mogu zaista poslužiti ne samo iskazivanjem pažnje, već i konkretnim savjetima, koje je, koliko mogu vidjeti - zaista odlučio poslušati. Ovo mi je pokazalo da Bog ima svoje razloge kada me zove da nekome poslužim i da nije moje razmišljati o tome kamo će to odvesti, već je moj zadatak biti poslušan Gospodinu i uraditi ono na što me poziva.

Vratimo li se na početak ovog razmatranja vidimo da u svakoj crkvi ima mnogo ljudi kojima možemo i trebamo poslužiti.

Nije rijetkost da mi u svojoj snazi biramo s kime ćemo se pokušati zbližiti i kome želimo (po)služiti, umjesto da dozvolimo Gospodinu da nas pozove da djelujemo ondje gdje on to želi i onda kada on procjeni da je najbolji trenutak.
Vjerujem da zbog toga propuštamo poslužiti nekim ljudima koji su u stvarnoj potrebi. Također vjerujem da zbog nedovoljno iskazane pažnje i nepokazane stvarne ljubavi, gubimo neke ljude koje je Bog namjenio našoj zajednici. Bojim se da ćemo jednoga dana morati položiti račun za svakog onoga tko je otišao, a da mu nismo služili, iako smo bili pozvani da to učinimo. Kažem to jer vjerujem da svaki put kada biramo sebi prijatelje u crkvi, zapravo zatvaramo uši da ne čujemo Božji glas kojim nas upučuje da poslužimo nekome tko nam možda ne izgleda simpatično ili privlačno. Također, svjestan sam da i sam često puta dođem u crkvu opterečen nekim svojim problemima, i da tada ne vidim i ne primječujem one koji su u potrebi i kojima bih možda mogao poslužiti.

Koristim zato ovaj trenutak da nas sve zajedno pozovem da obratimo pažnju na ljude oko sebe i da dozvolimo Bogu da nam pokaže one kojima možemo na bilo koji način biti od koristi. Na ovaj način, jednako u crkvi, na ulici ili u vlastitom domu, imamo priliku biti poslušni pozivu koji stoji zapisan u Riječi: "ljubite bližnje kao samog sebe".

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com