Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

ponedjeljak, 08.09.2008.

"NE BOJ SE! SAMO VJERUJ!"



40 Kad se Isus vratio na drugu stranu jezera, mnoštvo ga je dočekalo s dobrodošlicom jer su ga svi željno iščekivali.
41 Dođe tada neki čovjek imenom Jair, predstojnik sinagoge, te se baci Isusu pred noge moleći ga da pođe njegovu domu.
42 Dvanaestogodišnja kći jedinica bila mu je na samrti. Isus pođe za njim dok se mnoštvo natiskivalo oko njega.
43 Među ljudima je bila i neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja. Sve što je imala potrošila je na liječnike, ali ju nitko nije mogao izliječiti.
44 Ona priđe Isusu otraga i dotakne skut njegova ogrtača. Krvarenje joj odmah prestane.
45 "Tko me je dotaknuo?" upita Isus. Svi su to nijekali, a Petar reče: "Učitelju, pa toliko se mnoštvo gura oko tebe."
46 Isus odgovori: "Ne, netko me je namjerno dotaknuo. Osjetio sam kako Božja sila izlazi iz mene."
47 Videći da se ne može skriti, žena mu sva uplašena priđe, padne ničice i pred svima ispriča zašto ga je dotaknula i kako je smjesta ozdravila.
48 On joj reče: "Kćeri, tvoja te vjera iscijelila. Idi u miru."
49 Dok je to još govorio, stigli su iz Jairova doma s viješću. "Kći ti je umrla. Nema smisla da dalje mučiš Učitelja."
50 Isus je to čuo pa reče Jairu: "Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti."
51 Kad je došao u kuću, ne dopusti nikomu da uđe s njim osim Petru, Ivanu, Jakovu te djetetovu ocu i majci.
52 Svi su ondje plakali i naricali za djevojčicom. Isus im reče: "Ne plačite! Nije umrla, nego spava."
53 Ali oni su ga ismijavali znajući da je umrla.
54 Isus ju uhvati za ruku i poviče: "Ustani, djevojčice!"
55 U nju se odmah vrati duh te ustane. Isus zapovjedi da joj daju jesti.
56 Roditelji se zaprepaste. A Isus im zapovjedi da nikome ne govore o tome što se dogodilo.

(Lk.8:40-56 )

Citirani odlomak sadrži dvije priče koje se prepliću. To su priča od Jairu i njegovoj kćeri i priča o bolesnoj ženi. Zašto se te priče isprepliću i sadrže li one duboku unutrašnju povezanost?

Pokušajmo to istražiti.

Na početku vidimo da su Isusa svi željno iščekivali. Ovaj izvještaj kaže da ga je, kada se vratio na drugu stranu jezera, dočekalo mnoštvo ljudi.

Isusa je uvijek dočekivalo mnoštvo ljudi, no što je uzrok njihove radosti i iščekivanja? Da li je to izraz razumijevanja Isusove poruke ili jefitina želja za kapitaliziranjem blagoslova koje Isus donosi među njih?

Čovječanstvo se nije bitno izmijenilo tijekom proteklih dvije tisuće godina. Štoviše, usudio bih se reći, a Božja riječ to i potvrđuje, da su ljudska stremljenja, nade i obrasci ponašanja ostali neizmjenjeni. Životima ljudi 21. stoljeća dominira pohlepa, sebičnost, koristoljublje i osobni interes, upravo kako je bilo i u Isusovo doba.

Stoga nam ovaj odlomak, u skladu sa svjedočanstvima ostalih izvještaja u Pismu, jasno kazuje kako se većina prisutnih toga dana okupila zbog nade u zadovoljenje svojih osobnih iščekivanja, a ne radi stvarne vjere u Isusa kao obećanog Mesije.

U ovom izvještaju, kao kontrast okupljenoj svjetini, nalazimo suprotstavljena dva slična, ali suštinski različita pristupa Kristu. Oba su doduše prouzročena potrebom, ali svjedočanstvo vjere koje se u njima očituje bitno se razlikuje.

Čim je Isus došao među okupljenu svjetinu prilazi mu Jair, predstojnik sinagoge, i baca mu se pred noge moleći ga za pomoć. Njegova je kćer teško bolesna i umire, pa on traži od Isusa da odmah dođe do nje i ozdravi je.

Pismo ne kazuje više ni riječi o njemu i njegovoj vjeri, več u tom trenutku skreće radnju i u prvi plan stavlja neku ženu koja, gle, boluje od teške bolesti upravo onoliko godina koliko je imala Jairova kćer koja je na umoru!

Ne bih znao kazati radi li se ovdje o slučajnoj koincidenciji ili o nekom dubljem značenju, no upada mi u oći način na koji su ove dvije sudbine povezane.

Ne samo da se radi o broju dvanaest koji ima osobito značenje u Židovskom narodu, več su te dvije osobe obje ženskoga spola i obje teško i neizlječivo bolesne. Obje su bile, slobodno to možemo kazati, 'izgubljen slučaj', bez budućnosti i bez ikakvog razloga za nadu.

Ali, promotrimo malo tu ženu!

Ne znamo koliko godina ima, ali znamo da dvanaest godina teško boluje. Pismo svjedoči da je ona pokušala sve što je mogla i znala. Uložila je sav svoj novac, sve što je imala, plaćajući liječnike u pokušaju da se izliječi. I sve je bilo uzalud. Štoviše, Marko u svome evanđelju (Mk.5:26) navodi i da joj je od toga bilo 'samo još gore'!

Promislimo malo koliko je samo muke i koliko patnji ta žena morala proči tijekom dugih dvanaest godina bolovanja?

Iako ne znamo točnu prirodu njene bolesti, znamo da je bolovala je od krvarenja dvanaest godina i da je ta bolest u međuvremenu napredovala. Stoga gotovo sa sigurnošću možemo pretpostaviti da ju je to učinilo veoma slabom, kronično anemičnom, neotpornom na kojekakve bolesti i prehlade i zapravo, malo je vjerojatno da je to krvarenje nakon dvanaest godina bilo jedna zdravstvena tegoba koju je imala. Za pretpostaviti je ćak i da joj je sam čin probijanja kroz okupljenu svjetinu koja se natiskivala oko Isusa bio iznimno težak i naporan.

Zamislimo sebe u takvoj situaciji.

Razboljeli smo se i otišli svome liječniku. Očekujemo da će liječnik odmah dijagnosticirati problem, prepisati neke lijekove i da ćemo kroz nekoliko dana ili najviše nekoliko tjedana ponovno biti zdravi. No, vrijeme prolazi, a bolest se ne povlači. Ponovno odlazimo liječniku, on nas šalje na dodatne specijalističke pretrage kod drugih liječnika. Oni daju nekakvu dijagnozu, prepisuju druge lijekove i mi sada napokon odahnemo – još samo nekoliko dana valja izdržati i mi ćemo se osjećati bolje. Ali poboljšanje ne dolazi ni nakon nekoliko tjedana. Ponovno posjećujemo liječnika, dobivamo nove uputnice, obavljamo nove dugotrajne pretrage i uzimamo nove lijekove. Očekujemo da agonija prestane, ali iznova proživljavamo razočarenje. Več smo umorni od svega i poprilično frustrirani. Otkuda ova nevolja u našem životu? Preispitujemo svoj život i ne nalazimo odgovora. Umorni i malaksali pitamo se zbog čega je Bog dozvolio da nam se to desi? Neki tada možda več krive Boga za svoju nevolju, neki rezignirano sliježu ramenima. Ali, još se nadamo, odabiremo drugog liječnika, tražimo drugo mišljenje, iznova ponavljamo beskrajne pretrage. No bez uspjeha. Godine prolaze, bolest se ne povlači, več samo napreduje. Umorni smo, slabi, naš je organizam dodatno uništen bezbrojnim lijekovima. Imamo li još snage da se nadamo? Nakon dvije godine? Nakon tri godine? Nakon pet? Nakon deset? Nadamo li se još uvijek ili smo se predali?

Ali, ova žena i nakon dvanaest godina, nakon svih razočaranja, nakon što je ostala bez svega što je posjedovala, nakon što je potrošila i posljednji razlog da zbog nečega očekuje izlječenje – i dalje se nada! I ne samo da se nada, nego i vjeruje!

Pogledajmo samo kakva je to vjera! U Markovom evanđelju čitamo:

Ona ču što se govori o Isusu, dođe među narod straga i dotače se njegova ogrtača. Govorila je u sebi: 'Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!' (Mk.5:27-28)

Ona prilazi Isusu i ništa ne govori. Možda je preslaba, možda je preumorna, iscrpljena dugotrajnim krvarenjem. Anemična je i ne podnosi velike napore, ali nekako se probija kroz gomilu do Isusa. Otkud joj samo ta snaga, ta silna volja za život, ta vjera da će se čudo neizostavno dogoditi samo ako ga dotakne? Ne znamo kako se probila kroz gomilu, ne znamo ni kako se osjećala, ali znamo što je mislila: 'ako se samo dotaknem – ozdravit ću!'.

Ne, ona nije sumnjala, ona se nije samo nadala, ona je čvrsto vjerovala u to.

Kada je najzad došla do Isusa, nije ništa rekla. Nije ga ništa pitala, nije ga molila za pomoć. Da li je bila previše umorna da bi išta kazala ili ga samo nije željela ometati? Ne znamo. Možda je čak gajila i nekakvo strahopoštovanje zbog onih čuda o kojima je slušala da ih je Isus radio. Ne znamo zašto, ali ona nije rekla ništa, samo ga je dotakla sa čvrstom i nepokolebljivom nadom!

I čudo se dogodilo. Sila je potekla. Krvarenje je prestalo!

Iscjeljenje nije došlo polako, nije započeo proces oporavka da bi se bolest povukla kroz neko vrijeme, već je Božje djelo u njoj obavljeno trenutno. Luka je zapisao "Krvarenje joj odmah prestane!" (Lk.8:44), a Marko "...i ona na svom tijelu osjeti da je ozdravila od bolesti." (Mk.5:29).

No, pravi obrat tek slijedi. Žena je, uistinu, po vjeri zadobila iscjeljenje, no Isus sada pita učenike tko je to bio?

Iako je žena prišla sa nepokolebljivom vjerom, doima se kako je ona iscjeljenje 'prisvojila' bez pitanja. Što se tada odvijalo u njezinoj glavi? Možda se bojala da će izgubiti teškom mukom stečeno ozdravljenje? Možda je pomislila da će je Gospodin kazniti zbog njene smionosti? Nakon svih godina patnje ona je itekako imala što izgubiti, sada kada je napokon zadobila ono za čime je toliko dugo čeznula.

Što je tada pomislila ne znamo, ali znamo što je uradila.

Ona je odlučila sve svoje povjerenje i sam svoj život predati u ruke Gospodina Isusa. Ona je unatoč čitavom svome strahu vjerovala Isusu i vjerovala u Isusa kao onoga koji je pravedan i milostiv.

Iako je možda sve mogla izgubiti, kada je shvatila da je otkrivena (kako kaže Marko), odnosno kada je vidjela da se ne može skriti (kao svjedoči Luka) nije odlučila pobjeći i sakriti se u gomili, što bi možda mnogi među nama od straha u takvoj prilici uradili, več je stala iza svojega postupka i puna straha javno pred svima priznala što je uradila.

Kada je Isus postavio pitanje tko ga je dotaknuo, mislite li da nije znao odgovor? Vjerujem da je i žena to znala. No njega nije zanimalo samo iscjeljenje, zanimalo ga je javno svjedočanstvo njene vjere.

I ona mu ga je dala.

Pismo kaže "...dođe sva drščući, pade pred nj te kaza pred svim narodom zašto ga se dotakla i kako je odmah ozdravila."(Mk.8:47)

Evo što o tome kaže William MacDonald:

"Nitko nikada ne dotiče Isusa a da on to ne zna i da taj ne primi blagoslov. Nitko ga nikada otvoreno ne priznaje, a da ne bude ojačan u sigurnosti spasenja."

Ova je žena javno priznala svoj postupak i javno potvrdila milosno djelo koje je primila, i to je ono što je čini predivnim primjerom čvrste vjere i potpunog pouzdanja u Gospodina. Svi znamo što je tada bilo - Isus ju je otpustio riječima: "vjera te tvoja ozdravila!" potvrđujući tako da je iscjeljenje koje je primila trajno i da sada najzad može otpočinuti u miru i uživati blagoslov koji je primila.

U ovom se trenutku radnja naglo prebacuje na Jairovu nevolju. Baš je tada stigao glasnik noseći užasnu vijest da je njegova kćerka umrla. Taj glasnik, netko od njegovih ukućana, odmah dodaje i savjet: "Ne muči više Učitelja!"

Možemo li zamisliti što se u tada zbivalo u Jairovoj glavi?

U trenutku se srušio čitav njegov svijet. Sve njegove nade istopile su se u hipu, bez najave. Sav njegov trud da dovede Isusa da iscijeli njegovu kćer, sve to čekanje, nadanje, strepnja hoće li uspjeti dovesti pomoć na vrijeme – sve se to pokazalo jalovim u jednom jedinom zlosretnom trenutku.

Možemo pretpostaviti da je ostao stajati bez riječi, zamagljenog pogleda, nemoćan da shvati i prihvati ono što su mu upravo rekli.

No, Isus je, čitamo, čuo što je rečeno i istog trenutka se obratio Jairu govoreći: "Ne boj se! Samo vjeruj!".

To nije samo ohrabrenje, to nije samo utješna riječ koja budi tračak nade tamo gdje je upravo zgasla – u te je dvije kratke rečenice utkana sva istina Evanđelja, sva njegova snaga i poruka!

Te riječi upućene malaksalom predstojniku sinagoge prije dvije tisuće godina snažno odzvanjaju i danas. "Ne boj se! Samo vjeruj!" nije poruka samo za Jaira, to je poruka za sve nas u svakom vremenu i na svakom mjestu.

Isus tada odlazi Jairovoj kući. Čitamo da su s njime bili i njegovi učenici Petar, Jakov i Ivan te da je Isus, dok su ulazili u kuću zajedno sa djevojčicinom majkom i ocem, zabranio drugima da uđu.

Promotrimo malo spomenute događaje.

U Matejevom evanđelju čitamo da su u Jairovoj kući već bilo okupljeno mnoštvo i – svirači. Ovdje je zacijelo riječ o profesionalnim naricateljima, ljudima koji su za naknadu žalovali za pokojnicima. Oni plaču i nariču i njihova nevjera u Isusovu božansku moć je očigledna.

Što za to vrijeme misle i rade roditelji, ne znamo. Činjenica da se Jair kao poglavar, predstojnik sinagoge obratio Isusu za pomoć daje naslutiti kako je vjerovao da Isus može iscijelilti njegovu kćer, jer se time izložio mogućnosti javne poruke i prezira od strane drugih vjerskih velikodostojnika.

Iako bi se po izvještaju iz Lukinog evanđelja dalo zaključiti kako su i Jair i njegova žena izrazili nevjeru u Isusovu sposobnost da im pomogne, uvodno, Matejevo evanđelje nam svjedoči suprotno. Njihov poziv u pomoć koji su uputili Isusu bio je čin potrebe, ali i pouzdanja. Ali, kakav stav imaju sada kada je djevojka umrla, možemo samo nagađati, jer Pismo ne navodi više niti jedan njihov čin vjere osim onoga na početku.

Ipak, oni ostaju uz Isusa, makar je sasvim moguće da su dopustili Isusu i učenicima da dodju samo zato što su ga netom prije tako usrdno molili za pomoć. No, bez obzira na njihov stav, Isus ih nastoji utješiti riječima: "Ne plačite! Nije umrla, nego spava.". Okupljeno mnoštvo i naricatelji na to uzvraćaju otvorenim ismijavanjem "znajući da je umrla".

Ovdje možemo postaviti pitanje da li je djevojka zaista umrla ili se nalazila u komi te su joj vitalni znaci bili prigušeni do neraspoznatljivosti?

Moguća su dva tumačenja: jedno da je djevojka zaista umrla i da je Isus upotrijebio slikovit izraz 'spava' za smrt i ono drugo koje kaže kako je Isus znajući da nije mrtva tom izjavom odbio neopravdano prisvojiti zaslugu zbog oživljavanja djevojke koja nije bila mrtva.

Po ovom pitanju mnogi se komentatori Novog zavjeta ne mogu složiti, no bez obzira koje mišljenje zastupaju svi se slažu da je Isus bio kadar oživjeti djevojku ako je zaista bila mrtva.

Moram priznati da sam isprva, ponesen Lukinim izvještajem, pomislio kako se Jair u stvarnosti bio samo čovjek koji je od Isusa tražio da uradi čudo dok je vjerovao da se njime može okoristiti, te da je kada mu je po njegovom mišljenju Isus postao nepotreban i beskoristan, dozvolio sebi da ga ismijava. Kada bi to bilo tako, bio bi to jasan pokazatelj kako on ne poznaje Isusa, ne prepoznaje tko je on uistinu, i ne vjeruje u njega. No, tada bi ostalo nejasno zašto se Isus odazvao njegovu pozivu. Ali, kako se ovaj događaj spominje u tri od četiri evanđelja, Matejevo i Markovo evanđelje (ipak) ne ostavljaju mjesta ovakvome tumačenju.

Pogledajmo što je bilo dalje.

Isus se, ipak, ne obazire na poruge, već razumije stanje Jaira i njegove žene. On suosjeća s njima. Došao je pomoći i ne oklijeva to uraditi - uzima djevojčicu za ruku i naređuje "Ustani!" i ona "odmah ustade".

Možete li zamisliti zaprepaštenje roditelja tim činom?

Pismo kaže "roditelji se zaprepaste", a u drugom prijevodu "njezini se roditelji snebivali" (Rupčić). Uistinu ne znamo više o njihovim osjećajima i postupcima osim te jedne jedine rečenice, ali jedno znamo: ova djevojčica je oživljena zbog njihove vjere. Iako ta vjera na prvi pogled ne izgleda onako impozantno kao vjera one bezimene žene koja je bolovala od krvarenja, zacijelo je bila stvarna i iskrena.

Pripovijest o ovome događaju završava Isusovom zapovjedi da o tome što se dogodilo nikome ne govore.

Ove nas Isusove riječi nipošto ne bi trebale čuditi - on nikada nije tražio jeftinu popularnost i ljudsku slavu, več ljude čista srca koji imaju iskrenu i živu vjeru. Iako je činio brojna silna djela i nikada nije odbijao pomoći onima koji su u potrebi, njegovo je djelovanje uvijek bilo usmjereno na Kraljevstvo nebesko koje je došao uspostaviti.

Danas, dvije tisuće godina kasnije riječi "Ne boj se! Samo vjeruj!" upućene su nama. O njima nam valja dobro razmisliti.

Uistinu, kakva je naša vjera?

Zacijelo kada razmišljamo o sebi rado zamišljamo da smo poput one plahe žene koja je vjerom smogla snage i hrabrosti približiti se Isusu i dotaknuti ga. Jer, njen je čin puno više od običnog iskaza vjere – to je čin potpunog povjerenja, žive vjere koja premješta brda.

Odlikuje li takva vjera naše živote?

Sjetimo se, istinsku vjeru prati potpuno pouzdanje.

Naša vjera ne mjeri se zapravo ničim drugim nego našim pouzdanjem u Gospodina. Nije važno koliko se trudimo, koliko se dajemo, koliko smo revni u slavljenju ili u nekakvim crkvenim službama, več s kojim motivom to radimo?

Jer, moguće je sve to raditi sa krivim razumijevanjem, sa pogrešnim motivom u srcu. Moguće je živjeti naizgled svet život, a zapravo čitavo vrijeme biti daleko od Gospodina. Moguće je ćak i po ljudsku gledano dosta daleko dogurati, a ne pomaknuti se sa mrtve točke. Zar smo, na koncu, pročitali i čuli malo svjedočanstava o ljudima od kojih su neki ćak postali i pastiri u punovremenoj službi, sve dok ih jednoga dana Bog nije presvjedočio da su godinama živjeli neobraćeni?

Na koncu, zlato se vatrom kuša, zar ne?

Istinska vjera testira se u ekstremnim okolnostima. Kada bi Bog upravo sada, u ovom trenutku, pripustio na nas, stvarnu nevolju nalik na one koje svakodnevno podnose progonjeni Božji sluge u zemljama poput Sjeverne Koreje, Irana, Saudijske Arabije, Maldiva ili Kine, bojim se da bi mnogi od nas umjesto o slavi Božjoj, svjedočili o katastrofalnom brodolomu svoje vjere.

Ako, pak, mislimo da je naša vjera dovoljno jaka i dovoljno stvarna, vrijeme je da se upitamo što smo spremni podnijeti radi svoje vjere? Da li je zaista za nas Bog na prvome mjestu? Da li smo uistinu umrli sebi, a rodili se Bogu? Jesmo li uistinu svukli starog čovjeka i odrekli se svega što ovaj svijet nudi? Ako jesmo, tada bismo trebali biti spremni i umrijeti radi svoje vjere.

Biti Kristov nije pitanje kompromisa. Ili jesmo ili nismo Njegovi.

To ne isključuje naše slabosti, naša posrtanja ili povremene pogreške. Mi uistinu nismo savršeni i Bog to dobro zna. No, kada je u pitanju odluka našega srca, moramo biti nedvosmisleni – i jasno se odrediti!

Sjetimo se da i nama, kao i Jairu, Bog i danas poručuje: "Ne boj se! Samo vjeruj!"

08.09.2008. u 23:18 • 6 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>



Komentari da/ne?

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na:
zoki.bijelic@gmail.com

Zadnji postovi...

Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak

Linkovi...