Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

nedjelja, 21.06.2009.

BUDI KATALIZATOR POZITIVNE PROMJENE

"Poslužujte jedni druge, svaki darom
koji je primio, kao dobri upravitelji
različite Božje milosti." (1.Pet.4:10)



U posljednje vrijeme sve češće imam žalosnu priliku slušati raznorazne prigovore na temu kršćanskog življenja. Različiti ljudi različito reagiraju, najčešće ovako:

- Neki se nađu povrijeđeni od drugih kršćana i zamjeraju zajednici kao cjelini neučinkovitost po pitanju razrješavanja problematičnih situacija...

- Neki se(be) nađu zanemarenima u lokalnoj zajednici i nezadovoljni su jer smatraju da zaslužuju više pažnje i brige...

- Neki spremno ističu navodnu ili stvarnu licemjernost drugih kršćana, posebno u odnosu prema njima samima...

- Neki su razočarani lokalnim zajednicama kojima pripadaju, čak do te mjere da napuštaju zajedništvo s drugim kršćanima...

- Neki, opet, za sve što im se po njihovom mišljenju i sudu u lokalnoj zajednici učini loše ili pogrešno, spremno svaljuju krivicu na vodstvo crkve...

Općenito, kakve god prigovore ljudi iznosili, većinom će biti adresirani na vodstvo crkve i njihove stvarne ili navodne propuste.

Međutim, ovdje neću govoriti o vodstvu lokalne zajednice, niti ću se doticati pitanja njihove zaslužnosti ili krivice. Mnogo radije ću se osvrnuti na drugu stranu medalje - onu o kojoj se malo ili nikako među kršćanima govori, a to je osobna odgovornost pojedinca prema Tijelu Kristovu. Na koncu, ukoliko nismo pomno istražili pitanje vlastite odgovornosti, nećemo ni biti kadri pronaći ispravne odgovore na gore navedena pitanja!

Odgovornost za sve što se dešava u nekoj lokalnoj zajednici uvijek proizlazi iz (ne)djelovanja pojedinca. Ali, ne od bilo kojeg pojedinca, nego od mene, od tebe, od svakoga od nas poimenice. Dakle, odgovornost prema Tijelu Kristovu nije ništa drugo nego odgovornost prema bratu ili sestri pored tebe.

Zapazimo riječi: "pored tebe". One ističu da sam ja odgovoran tebi, ali jednako tako i da si ti odgovoran meni. Pri tome je nebitno sviđaš li mi se, imponira li mi tvoje ponašanje, tvoj društveni status ili tvoj karakter, nebitno je jesi li u nekoj službi ili nisi ili koliko si "duhovna" osoba (ma što god to značilo!).

Razumijemo li što znači kad Bog kaže "Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe."?

Većina ljudi danas sjedi na bogoslužjima posve nesvjesna potreba i stanja drugih ljudi koji ih okružuju, pa za vrijeme dok se upinju što bolje duhovno nasititi kako bi preživjeli tjedan koji je pred njima, lako zaboravljaju kako je "blagoslovljenije davati nego primati".

Promislimo:

- Dok se mi radujemo, netko pored nas možda tuguje.

- Dok nas propovijed duhovno "podiže" netko se pored nas možda bori sa sumnjama ili malodušnošću.

- Dok se osjećamo radosno puni Božje ljubavi možda se osoba pored nas "raspada" od neutažive potrebe da se osjeti voljena i prihvaćena.

Zaista, jesmo li u stanju doći u crkvu i ostaviti svoju sebičnost pred vratima?
Da li smo kadri dozvoliti sebi da čujemo i prepoznamo Božji glas koji nam otkriva tuđu potrebu?

Jer, to je otkrivenje možda Božji poziv da se pokrenemo i nešto uradimo!

Nemojmo dozvoliti sebi da nasjednemo na prijevarnu misao kako mi ne možemo ništa uraditi i kako je to zadaća samo onih koji su u aktivnoj službi. To je laž! Međusobna briga, hrabrenje, tješenje, pomaganje, iskazivanje ljubavi, opominjanje u ljubavi, poučavanje...to je zadaća svih nas, bez iznimke.

Primjećujem da veoma često podcjenjujemo značaj onoga što možemo uraditi u nekoj konkretnoj situaciji. Možda nam situacija izgleda beznadna, možda ni sami ne znamo što je ispravno učiniti, ali zar ne znamo da Bog nikada neće pred nas staviti kušnje kojima nismo dorasli? Zaista, Bog nas dobro poznaje i svjestan je naših (ne)mogućnosti.

Što, dakle, možemo i trebamo činiti?

1. Posvećivati se

Prva obaveza koju imamo prema samima sebi, a posredno i prema čitavom Tijelu Kristovu, jest posvećivati se!

Bez bogatog molitvenog života, svakodnevnog proučavanja Riječi, redovitog zajedništva sa svetima, te "prakticiranja" vjere i poniznosti, teško da možemo ikome biti korisni.

Vjerojatnije je, štoviše, da ćemo ukoliko svakodnevno ne tražimo Božje lice upravo mi biti oni kojima je potrebna pomoć, umjesto da budemo oni koji pomažu.


2. Otvoriti duhovne oči

Bog nas je pozvao da služimo onima koji su u potrebi. No, da bismo to mogli, nužno je da "hodamo otvorenih očiju".

Danas, kada nas Svijet svim silama nastoji zavesti i preopteretiti svakovrsnim naizgled važnim i neodgodivim obavezama, sve je teže obratiti pažnju na druge. Što smo umorniji, opterećeniji ili zaluđeniji Svijetom, to više "boravimo unutar svoje glave", a manje u stvarnome svijetu.

Izbrojimo li samo vikend-kršćane u crkvi koju pohađamo lako ćemo dijagnosticirati problem i uvidjeti kako samo oni koji ne propuštaju svojih sastanaka mogu biti dovoljno blizu Gospodinu da bi mogli čuti što im On govori.

A oni koji čuju što Bog govori imaju širom otvorene duhovne oći da vide potrebu svojih bližnjih!


3. Znaci pažnje

Kada nam je Bog dozvolio da uvidimo nečiju potrebu, problem ili tešku životnu situaciju, vrijeme je da nešto i uradimo. Ne brinimo se što, jer pouzdajemo li se u Boga u vjeri znamo da će nam on pokazati način da ispravno reagiramo na nečiju potrebu.

To ne mora nužno biti nešto od čega zastaje dah. Zapravo, promatrano sa strane, gotovo nikada to nije velika stvar, premda neke naizgled male stvari mogu polučiti neočekivano velike rezultate.

Možda je sve što možemo uraditi primijetiti potrebu i ukazati nekome na nju. Ponekad čak i samo to može biti dovoljno!

Također, jedna stvar s kojom nikada ne možemo pogriješiti jest iskazati ljubav - riječju, djelom ili gestom.

Bio to jedan iskreni osmjeh, kratki razgovor u kojem će ta osoba prepoznati iskreno zanimanje i suosjećajnost ili čuti riječ ohrabrenja, sve to bez razlike okrepljuje srce i hrabri dušu.

I sam nas Gospodin tome ući kad kaže da će se po ljubavi prepoznati oni koji su Njegovi...


4. Informirati nadležne

Veoma često ćemo se ipak naći u situaciji da ne znamo ili ne možemo učiniti ništa što bi moglo biti od koristi osobi koja je u potrebi. U takvim situacijama ipak postoji nešto što svakako trebamo uraditi.

Bez obzira da li smo nekoj osobi (po)služili ili nismo, dobro je o tome informirati starješinstvo ili đakone u crkvi. Oni tada stječu dodatni uvid u situacije s kojima su možda već upoznati ili se upoznaju sa potrebama koje su im iz nekog razloga bili izvan duhovnog vidokruga.

Tako prepoznata i iskomunicirana potreba omogućava starješinstvu, ali i čitavoj zajednici da se djelatno uključi u proces brige i pomoći osobi ili osobama u potrebi.


5. Moliti

Ne postoji niti jedna situacija ili potreba pred kojom bi kršćanin trebao ostati skrštenih ruku ne čineći ništa!

Čak i onda kada situacija nadilazi naše sposobnosti djelovanja ili razumijevanja, kada je očito da nismo ni nadležni ni kadri nekome pomoći, postoji nešto što možemo uraditi. Kao Djeca Božja pozvani smo upotrijebiti najjače duhovno oružje koje imamo - zastupničku molitvu. Uistinu, mnogo može molitva pravednika ako je iskrena!

Zato uvijek i bez ograde uzmimo na sebe svetu obavezu da se molimo za ljude u potrebi, jer je to Bogu ugodno. Kako bismo u tome bili učinkoviti, dobro je dijeliti spoznaje o potrebama sa drugim kršćanima i potaknuti ih da i oni mole! Na koncu, da je to Bogu milo svjedoče i Isusove riječi zabilježene u Mt.18:19 "...ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dat će im Otac moj nebeski."


6. Budimo ono što ispovijedamo!

Moguće je vršiti sve gore navedeno i pri tom posve promašiti cilj! Ukoliko svjedočanstvo našeg života ne pokazuje plod svetog življenja, svo naše djelovanje tek je licemjerno glumljenje duhovnosti.

Biblija nas ući da ćemo biti prepoznati po plodovima svoga življenja. Ukoliko smo uistinu nanovorođena Djeca Božja koja su svoje živote u potpunosti predala svome Kralju, Gospodinu Isusu Kristu, to će biti jasno vidljivo u našim životima.

Svjedočanstvo vlastitog življenja govori više od bilo koje izgovorene riječi. Mi smo pozvani biti svijetlo i sol svijetu, ali to nećemo moći biti sve dok ne dozvolimo Gospodinu da u našem srcu stvori snažnu i živu želju da Mu ugodimo.

Stoga umjesto ogovaranja i traženja krivaca, poslušajmo Božju zapovijed i budimo "katalizator pozitivne promjene" gdje god se u Tijelu Kristovom nalazimo!

To je zadatak za sve nas i moramo biti svjesni kako se riješenje nikada ne nalazi negdje izvan lokalne zajednice kojoj pripadamo, nego uvijek i isključivo tamo gdje nas je Bog postavio da budemo!

Kroz aktivnu brigu o drugima duhovno rastemo, razvijamo se i time opunomoćujemo Boga da nas osposobljava za druge službe.


Kroz ovih šest točaka vidjeli smo da iako Sotona kroz nezadovoljstvo pojedinaca nastoji podijeliti i rastočiti Crkvu Isusa Krista, ipak svako Dijete Božje, kao pojedinac može svojim svetim življenjem biti poticaj i ohrabrenje drugima da ne pokleknu pod teretom kušnji!

Naši životi moraju biti svjetlo u tami ovoga svijeta koje pokazuje da život u Kristu nikada nije uzaludan!

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com