Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

petak, 19.11.2010.

Razmišljanja o poslanici Rimljanima: Rimljanima 1:18-23

"BEZ EVANĐELJA SMO IZGUBLJENI"


Evanđelje koje je “sila Božja za spasenje svakome tko vjeruje” neophodno je svim ljudima, bez obzira da li su oni to voljni priznati ili ne.

Kada Apostol Pavao progovara o tome u svojoj poslanici Rimljanima on time hotimično naćima čitav niz zanimljivih, pa čak i intrigantnih tema za koje s pravom drži da je njihovo razumjevanje od životne važnosti za Djecu Božju.

Koliko je bio u pravu pokazuje činjenica kako su neka od ovih pitanja, vezanih uz spasenje i ćudoredan život, i danas čest predmet brojnih rasprava čak i među teološki visoko obrazovanim ljudima.



O čemu Pavao ovdje govori.


Svjedoci smo da nas u svijetu okružuje začuđujuće velik broj pokvarenih i nemoralnih ljudi. Već i letimičan pogled otkriva nam brojne opačine koje zadiru u sve sfere ljudskog življenja i djelovanja: laži, krađe, ubojstva, bludnosti, raskalašenost, požude, preljubi, nemilosrdnost, sebičnost, oholost...

Spisak je dugačak i kao da mu nema kraja, no da li smo se zapitali kako je do toga došlo?

Tragamo li za početkom svih ljudskih opačina, možda ćemo se vratiti unatrag sve do biblijskog izvještaja o grijehu prvih ljudi, Adama i Eve. No, iako kao ljudi baštinimo prokletstvo njihovog grijeha, apostol se odlučio za drugačiji pristup objašnjenju bezbožnosti u ljudskim životima.

Pavao sebi uzima za cilj jasno i nedvosmisleno pokazati kako je čitavo čovječanstvo moralno propalo, te da zbog toga nitko nema razloga ni prava očekivati povoljnu presudu na Božjem sudu.

Tako nas već u uvodnom stihu ovog odjeljka (18.) upoznaje nas sa Božjim gnjevom.



Što je to Božji gnjev?


Riječ “gnjev” u većini ljudi budi asocijacije koje je teško povezati sa Pravednim i Svetim Bogom. Naime, uobičajeno ljudsko iskustvo gnjeva u pravilu je uvijek negativno.

Pod gnjevom podrazumijevamo ostrašćenu reakciju koja izvire iz ljudskom biću tako svojstvene samodostatnosti i sebeljublja.

U našem svakidašnjem iskustvu, izraz “biti gnjevan” odmah asocira na bjesnu osobu čija se ljutnja barem na trenutak nalazi izvan kontrole zdravog razuma, i u pravilu, na osobu koja dok se nalazi u tom stanju gotovo neminovno upada iz grijeha u grijeh.

No, čak i u ovom iskvarenom svijetu, postoji izraz “pravedan gnjev” koji daje naslutiti da tako žestoka reakcija kao što je gnjev može imati i opravdan razlog.

Kad govorimo o “gnjevnom Bogu” ili o Bogu čiji se “gnjev očituje”, moramo uvijek imati na umu tko je Bog.

On nije nepravedan, ne reagira nepromišljeno i nikada, čak ni dok kažnjava, ne prestaje ljubiti grešnika. Zbog toga sa pouzdanjem znamo da je Njegov gnjev pravedan i pod punom kontrolom.

Uistinu, gnjev ovdje označava izuzetno veliku i snažnu ljutnju koja izvire iz same nutrine Božjeg bića.

To je iznimno bitno razumjeti jer za razliku od ljutnje Božji gnjev ne mogu izazvati trivijalne stvari!

Bog nije poput čovjeka čiji je prag tolerancije veoma nizak. On je Apsolut: njegova je pravednost savršeno izbalansirana sa njegovim savršenim umom, a njegova besprijekorna svetost sa njegovom bezgraničnom ljubavlju.



Kakav je to strašni grijeh koji čini da se Bog tako silno naljuti da postane gnjevan?


Božji gnjev je njegova reakcija na zloću i otpadništvo, a ponajviše na svaku opačinu ljudi koja istinu sputava nepravednim ponašanjem i svojim nepravednim životima.

Pavao to sažima u dvije riječi: “bezbožnost” i “nepravednost”, no ta dva uopčena pojma nama ljudima kao da jako malo govore. Srećom po nas, Pavao je odlučan da nam to do u detalje obrazloži.

Od svih stvari koje Bog u svojoj Riječi imenuje grijehom, posebno se ističu:

- nečistoča, ona duhovna i ona duševna;
- zatim stramotne strasti, sa posebnim naglaskom na preljub i sve vrste bluda;
- te pokvareni um koji teži svakovrsnoj prijevari i bezbožništvu, čime “priječi istinu”

Obzirom da ovi grijesi oskvrnjuju čovječje tijelo koje je Hram Duha Božjega pretvarajući ga u “razbojničku pečinu”, oni djelotvorno odvračaju ljude od Boga i zatvaraju im oči pred istinom, sve do njihove potpune propasti.

To nas dovodi do idućeg veoma važnog pitanja:



Znaju li svi pogani za Boga?


Pavao decidirano kaže: znaju! Ne ostavlja pri tom mjesta ni najmanjoj sumnji, pa ipak, još i danas mnogi ljudi mudruju oko ovog pitanja nastojeći pomiriti svoje osobne ideje o pravednosti i “fair play”-u sa Pismom.

Apostol o tome ne dvoji. On izričito tvrdi da je svim nevjernicima “očito ono što se može doznati o Bogu” (19), te dodaje da “tako nemaju isprike” (20b).

To je jasno obrazložio prethodnim retcima u kojima objašnjava kako prepreka za spasenje nije nedostatak znanja, nego voljna odluka da odbace Boga kojega su već spoznali.

Uistinu, kaže Pavao, sve ono što se iz stvorenja može saznati o Bogu, Bog nije ostavio skriveno. On je to objavio ljudima i to na takav način da se “njegova nevidljiva svojstva, njegova vječna moč i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.”

Zbog toga što su ga spoznali, a “nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu” (21a) “ljudi nisu osuđeni zbog odbacivanja Spasitelja o kojemu nikada nisu čuli, nego zbog nevjere onome što su o Bogu mogli saznati” (W.MacDonald).



A što se događa onima koji odbiju prihvatiti spoznaju Boga?


Pavao navodi posljedice ove kobne odluke. Odbacivši Boga, kaže, ljudi su zapali u “ispraznost u mislima” (21b).

O kakvoj se to ispraznosti radi?

Znamo da je duboko u srcu svakog čovjeka duboko usađena potreba za obnavljanjem narušenog zajedništva sa Tvorcem.

Ta duboka čežnja, koje se ni na koji način nije moguće riješiti niti je “neutralizirati”, osim izmirenjem s Bogom, neprestana je pokretačka snaga koja uvijek iznova navodi čovjeka da krene u potragu za svojim stvoriteljem.

Odbivši prihvatiti živoga Boga, ljudi su se zatekli u nezavidnoj situaciji. Oni su i dalje nešto trebali i za nečim čeznuli, a kako su odbacili živog Boga, bili su prislijeni krenuti u potragu tamo gdje njega nije bilo. Stoga su zapali u isprazna filozofiranja koja su neminovno uvijek neslavno završavala - nikakvo umovanje nije bilo kadro donjeti mir u njihova srca.

Posljedice ovoga bile su još jači osjećaj zbunjenosti i nezadovoljstva.

Ovu želju za ispunjenjem koju je, vjerujem, svatko od nas osjetio barem jednom u životu prije nego li je predao svoj život Kristu, najlakše možemo opisati kao urođenu čovjekovu težnju za religioznošću.

Naravan čovjek instinktivno osjeća potrebu da mora imati neki predmet štovanja. Tako se odbacivanjem pravog Boga, otvara prostor za štovanje lažnih bogova - idola.

Kada god se ljudi opredjele protiv Božjeg autoriteta oni se time automatski, htjeli to ili ne, stavljaju pod autoritet Kneza ovog svijeta koji vješto koristi svaku priliku da ih prijevarom zapriječi da se predomisle i vrate k Bogu.

Vjerojatno najkorištenije oružje zloga je štovanje izmišljenih božanstava i obožavanje njihovih rukotvorenih likova (kipovi, slike) jer ono predstavlja idealno sredstvo za dugotrajno i uspješno eutaniziranje savjesti.

Sa prividom religiozne ispravnosti, te lažnim bogovima od kojih je nemoguće primiti djelatno presvjedočenje o grijehu i osobnoj odgovornosti, a s time i o potrebi za pokajanjem te odvračanjem od grijeha, njihova će srca s vremenom izgubiti sposobnost ispravnog razlikovanja dobra i zla unutar vlastitih života.



Kada potamni srce...


Biblija za to stanje slikovito kaže da su “njihova srca potamnjela”. To je vrlo zanimljiv slikoviti izraz koji neobično detaljno odslikava duhovnu stvarnost osobe koja je “istinu Božju zamjenila lažju” (25).

Možemo to sebi slikovito predočiti tako da umjesto srca zamislimo petrolejku koja svijetli u tami. Ukoliko stjenj nije dobro namješten ili bude previše izvučen, stvarati će se pri izgaranju petroleja obilje čađe koja će se hvatati za stijenke staklenog tuba koji ga okružuje.

Što duže bude gorjela, takva će neispravno ugođena svjetiljka nakupljati sve više čađe na staklu pa će sve manje i manje njezina svjetla stizati u okolni prostor. Na kraju će svjetiljka postati posve neupotrebljiva i sve dok ju ponovno ne očistimo ona neće moći ispunjavati svrhu svojeg postojanja.

Ovo je ključna točka kojom završava proces pada. Sve do tog trenutka Bog pokušava na sve moguće načine doprijeti do srca posrnule osobe ne bi li se nekako odvratila od puta propasti.

Jednom kada je osoba dospjela u stanje “potamnjelog srca”, Bog više nema načina da joj pomogne. Zbog toga ih, kaže Pavao, Bog “preko pohota njihovih srdaca predaje nečistoći”.

Pogani se, dakle, neće spasiti ako ne povjeruju svjedočanstvu stvorenja koje im od početka svijeta svjedoči Božje postojanje, svemoć i ljubav.



Možemo li i mi biti u takvom položaju?


Obraćeni smo, nanovorođeni, poznajemo Boga. Nama se dakle ne može dogoditi da nam potamni srce i da nas Bog preda nečistoći?

Ne, ne može. Ali za svaki slučaj, ispitajmo svoje srce da provjerimo da li je vjera koju gajimo tek jalova religija ili spasonosna živa vjera.

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com