Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

petak, 24.12.2010.

Razmišljanja o poslanici Rimljanima: Rimljanima 2:5b-29

"BOG KOJI LJUBI I KAŽNJAVA ILI BOG KOJI LJUBI I PRAŠTA?"



Kada god razmišljamo o Božjem djelovanju među ljudima, ne smijemo smetnuti s uma dvojaku narav njegova djelovanja.

S jedne strane, Bog je onaj “koji svakome daje prema njegovim djelima” (2.6), ali je istovremeno i dobar Bog koji ljubi i prašta.



Koji je cilj Božje dobrote?


Veoma često suočavamo se sa pogrešnim predodžbama o Božjoj dobroti.

Iako će gotovo svatko spremno kazati kako Božja dobrota nipošto ne znači da smijemo raditi što nam padne na pamet vjerujući kako će Bog u svojoj dobroti sve to oprostiti, mnogi ipak žive kao da vjeruju da će im Bog samo tako, samo zbog svoje ljubavi prema čovjeku, oprostiti njihove grijehe i zastranjenja.

Čovjek mora biti svjestan Božje dobrote jer je ona stvarna i prisutna, ali također, čovjek mora biti svjestan i Božje pravednosti koja je jednako prisutna i neizbježna.

Dobar Bog je i pravedan Bog. Njegova dobrota za nas ima jedan veoma važan cilj - da nam pruži priliku da se pokajemo za svoje grijehe!

Upravo zato Biblija kaže da je Bog spor na srdžbu, a brz na praštanje.

Ili kako to zgodno kaže William MacDonald: “Njegova dobrota znači da je on dobrostiv prema grešnicima, ali ne i prema njihovim grijesima.”

Tako možemo konstatirati kako Božja pravednost traži kaznu za svaki grijeh, bez izuzetka, a da istovremeno Božja dobrota traži svaki raspoloživ način da dopre do našeg srca i osvjedoči nas o našoj nepravednosti i potrebi za odvraćanjem od grijeha.



Čeka li nas Božanski sud?


Moramo se dobro čuvati da ne prezremo Božju dobrotu prema nama time što ćemo položiti previše prava na njegovu milost.

Ovo znači da u svome odnosu prema Bogu ne smijemo izbjegavati pokajanje. Ostane li naše srce tvrdo i nepokajano - gomilamo na sebe Božji gnjev koji će se obrušiti na nas u dan suda.

Pogledajmo dobro ovo što nam govori 5. stih o “gomilanju gnjeva za dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju...”.

Okorjeli i neiskajani grešnici zgrću grijeh i srdžbu na sebe kao da sabiru neko izopačeno lažno bogatstvo, koje će ih na koncu, ako se ne pokaju, stajati života.

Pokajanje je nužno. Bez njega ne samo da ne možemo biti u miru s Bogom, već ne možemo ni imati nikakav odnos s njim.

Jednostavno, ako smo odbili priznati svoj grijeh i pokajati se za njega, mi smo se stavili u poziciju otvorenog neprijateljstva prema Bogu.

Prihvativši grijeh, mi smo odbili Boga, jer smo prezreli njegovu dobrotu i suverenost. To je kao da kažemo Bogu: ” ja znam živjeti bolje nego što mi ti to kažeš”.

Zapravo, samo su dvije vrste ljudi na ovome svijetu: oni koji su izmireni s Bogom i baštine oproštenje i vječni život i oni koji su u neprijateljstvu s Bogom i baštine sud na kojem će “Bog dati svakome prema njegovim djelima” (2:6)

U svemu tome pripadnost nekoj crkvenoj zajednici ili ispunjavanje religioznih normi uopće nisu važni. Bez obzira koliko je veliko naše znanje, ili koliko revnujemo za Boga - ako se ne izmirimo s Njim , neminovno nas čeka pravedni Božji sud.



Kako će Bog suditi?


Već smo kazali da će Bog suditi svakome prema njegovim djelima. To će biti pravedno suđenje, jer je Bog pravedan.

Posljedica toga je da nitko, tko nije izmiren s Bogom, tko se dakle osvjedoćen o vlastitoj grešnosti nije za svoje grijehe pokajao i od njih odvratio, neće i ne može izbjeći odgovornost za takvo svoje stanje.

Primjetimo da se izraz “po njegovim djelima” ne odnosi na opravdanje od grijeha, nego na kaznu za grijehe.

Djelima se doduše ne možemo opravdati, ali nas zato ako nismo opravdani, naša djela pred Bogom optužuju!

Opravdanje je tako uvijek po milosti, a sud po djelima!



Jesu li pogani i židovi ravnopravni na Božjem sudu?


Nekoliko je bitnih stvari koje moramo primjetiti bez obzira govorimo li o onima koji se ravnaju Mojsijevim Zakonom, ili o onima koji ga ne poznaju.

Najprije, Bog ne gleda tko je tko. Njemu nije važna nacionalnost, boja kože, imovinsko ili obrazovno stanje, pripadnost nekoj određenoj kulturi ili tradiciji i sl.

Ipak, vidimo da Pavao na dva mjesta kaže “najprije Židovu, a zatim i Grku”. Što to znači?

Znamo da su Židovi Božji izabrani narod. Oni na neki način, užvaju određenu povlasticu među svim narodima, no ta povlastica bivanja dijelom Božjeg naroda neće biti olakotna okolnost u Božjem gledanju na nečije grijehe.

Baš naprotiv, Židovi kao Božji narod baštine i veću odgovornost od pogana. Kako je njima više dano, više će se od njih i tražiti.

Upravo o tome čitamo u 12. stihu koji kaže da će oni koji sagriješe pod Zakonom biti i suđeni po Zakonu, ali također za one koji sagriješe bez Zakona ne piše da će biti suđeni bez zakona, nego da će “bez Zakona i propasti”.

Radi se o tome da će svatko biti suđen prema spoznaji koju ima, ili da ponovno citiramo MacDonalda “Suđeni će biti prema tome kakvo im je Bog otkrivenje dao i, budući da nisu uspjeli živjeti prema tom otkrivenju, propasti će.”



Opravdava li Zakon?


Prvo što nam Pavao o Zakonu govori (13) jest da puko poznavanje Zakona nije dovoljno. Poznavati Zakon, a ne vršiti ga, nema vrijednosti.

Zakon zahtjeva potpunu poslušnost i vršenje svih u njemu navedenih odredbi. U tome ide toliko daleko da onaj tko prekrši samo jednu odredbu zakona biva kriv kao da je prekršio čitav Zakon!

Ali, budući da su svi ljudi grešnici (“nema pravednoga ni jednog jedinoga”; Ps.14:3; Prop.7:20; Rim.3:12), Zakon je nemoguće ispuniti.

Naime, da bi se ispunio čitav Zakon bila bi potrebna potpuna poslušnost i poštivanje odredbi Zakona doslovno od samog čovjekovog rođenja pa sve do njegove smrti.

Novi nam Zavjet na više mjesta potvrđuje da je to nemoguće i da se nitko ne može opravdati držanjem Zakona. (Dj.13:39; Rim.3:20; Gal.2:16-21; Gal.3:11)

Zapravo, nije ni bila Božja namjera da se po Zakonu netko spašava. Njegova je svrha bila da osvjedoči ljude o njihovom grijehu. Zakon prema tome služi spoznaji grijeha, a spasenje se zadobija milošću po vjeri.

Pavao o tome govori u 7.stihu kada kaže da će Bog dati vječni život “onima koji postojanošću u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost”. Pri tome ne misli da će ljudi biti spašeni postojanošću ili dobrim djelima, jer nitko u svojoj snazi ne može živjeti takvim životom.

Zapravo, tako može živjeti samo onaj tko je već spašen milošću po vjeri. Tada činjenica da takva osoba traži “slavu, čast i besmrtnost” svjedoći da je ta osoba nanovorođena i da takav život živi Božjom snagom, po Duhu, a ne po tijelu.



Da li smo čvrsto uvjereni u svoju pravednost?


Sedamnaestim stihom Pavao načinje jednu vrlo interesantnu, svevremensku temu. On na primjeru židovske revnosti u poštivanju Zakona razotkriva licemjerje i legalizam koje se sa začudnom lakočom dešavaju mnogima, a da toga možda uopće nisu niti svjesni.

Ključni pojam koji se provlači kroz ovaj tekst je samopravednost. Jer, Pavao zapravo govori o onima koji, čvrsto uvjereni u vlastitu ispravnost ostaju slijepi prema vlastitim grijesima i propustima.

Njihove se krivica ne očituje nužno samo u činjenju onoga za što drugima prigovaraju ili naučavaju da se ne smije činiti, već može biti, a često i jest riječ i o drugim i drugačijim grijesima.

Prvo što zapažamo jest da Pavao govori o ljudima koji su slijepi za pravu istinu o sebi. Bez uvida u svoje stvarno duhovno stanje oni zapadaju u duhovnu oholost koja ih sprječava da autentično i iskreno žive vjeru koju ispovjedaju.

Vidimo dakle da je njihov moralni kredibilitet u očima promatrača narušen. Time što se grade onakvima kakvi nisu i naučavajuju ono čega se sami ne pridržavaju postaju negativno svjedočanstvo o Bogu ili kako to Pavao kaže “sramote Boga” (23).

Na neki način, ti su ljudi lažni učitelji, jer ne samo da su obezvrijedili same sebe, već su umjesto da budu svjedočanstvo poganima na spasenje, postali (negativno) svjedočanstvo njima na propast.

Završnim stihom ovog poglavlja Apostol nam ne ostavlja nikakvu dilemu o tome: “Zaista se - kako stoji pisano - ‘ime Božje vašom krivnjom grdi među poganima’. “



Što ovi stihovi govore o nama danas?


Istina, Pavao govori o Židovima i Mojsijevom Zakonu, ali s lakoćom ovaj odlomak možemo primjeniti i na bilo koju kršćansku ili parakršćansku slijedbu, kako danas, tako i u čitavoj povijesti kršćanstva.

Promatrajući današnji svijet u kojemu živimo, opažamo zapanjujući broj ljudi koji sebe nazivaju kršćanima.

Večinu njih karakterizira činjenica da svoju vjeru temelje na poštivanju crkvenih tradicija i učenja crkve kojoj pripadaju, umjesto izravno na svjedočanstvu Riječi i autentičnog Isusovog nauka, koji Riječ Božja tako jasno prenosi.

Ako nas je gornja rečenica potakla da pomislimo na neke druge krščanske zajednice koje po našem shvaćanju naučavaju nepotpuno ili pogrešno tumačeno evanđelje, vrijeme je da odustanemo od gledanja na druge i kritički promotrimo što to mi sami uistinu živimo.



Što će se dogoditi ako svoju pažnju usmjerimo na sebe umjesto na druge?


Hočemo li pogledom na vlastito kršćansko življenje kroz prizmu ovog Pavlovog odlomka možda doći do poražavajućeg zaključka da baš mi padamo na tom testu vjerodostojnosti?

Nesumljivo, svatko do nas uvjeren je da je u pravu i da se spomenuti reci Pavlove poslanice ne mogu primjeniti na nas. Ali, Pavao jasno kaže da oni o kojima piše upravo na takav način misle o sebi!

Pogledajmo malo Pavlove riječi!

Tko su danas oni koji se “čvrsto oslanjaju na Zakon”? I, tko se “ponosi Bogom”, tko “poznaje volju njegovu”, tko je “uvjeren da je vođa slijepcima”, “svijetlo onima u tami”, “odgojitelj nerazumnima”, “učitelj neukima”?

Da, Pavao je ovo pisao o Židovima svoga vremena, no nije li istina da u ovim njegovim riječima prepoznajemo i mnoge među nama danas?

Naravno, nismo svi takvi. Ali i jedni i drugi, i oni koji sebe vide realno, i oni koji se gledaju kroz prizmu samopravednosti, za sebe smatramo da smo na pravom putu!

Prepoznajem u Pavlovim riječima neke crkve oko nas, njihove velikodostojnike, svečenike, ali i običan vjernički puk.

Ali ono što me stvarno zabrinjava jest činjenica da u tom opisu nalazim i sebe, unatoč tome što sam o sebi navikao razmišljati kao o onome tko je posvećen Bogu, istinski sljedbenik Isusa Krista i pripadnik denominacije koja naučava zdrav biblijski nauk i cjelovito evanđelje.



Zapitajmo se zato:


Živimo li mi uistinu ono što naučavamo i ispovijedamo?
Što svijet zaista vidi u nama i kakvo svjedočanstvo Boga mi pružamo svijetu?

Odgovor na ta pitanja pokazati će nam tko mi uistinu jesmo: oni koji se spašavaju ili oni koji propadaju.

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com