Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

ponedjeljak, 29.03.2010.

SNAGA ISKRENOSTI 2

"Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni - u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!" (Kol.3:12-13)



Na mnogo mjesta u Bibliji čitamo o zajedništvu. Već od prvih stranica doznajemo kako je čovjek stvoren za zajedništvo: za zajedništvo s Bogom, ali i za zajedništvo s drugim ljudima.

No, pojam zajedništva ovaj je svijet posve obezvrijedio. Kada danas nekome spomenete zajedištvo najvjerojatnije je da će pomisliti na nešto što sa biblijskom idejom zajedništva nema ni najmanje veze.

Svjetovno zajedništvo bazira se na nekakvom zajedničkom interesu ili koristi.

Okupljanje oko trpeze, nogometne utakmice, nekog hobija ili čak nedjeljnog bogoslužja podrazumjeva površan i plitak angažman učesnika bez stvarne brige za nečije osobne probleme, težine ili nečiji odnos s Bogom.

S druge strane, Bog je dizajnirao čovjeka da pored takvih površnih zajedništava čezne prakticirati prisno i sadržajno zajedništvo sa manjom grupom ljudi.

Slobodno možemo kazati da je istinsko zajedništvo to lakše ostvariti što je manje osoba u njega uključeno.

Tako je, recimo, jako teško pa čak i nemoguće ostvariti kvaliteno zajedništvo sa ostalim vjernicima u crkvi prilikom bogoslužja, ali je veoma lako razviti zajedništvo unutar neke male grupe kao što su to, primjerice, kućne grupe.

Riječ koja najbolje opisuje pravo zajedništvo je iskrenost. Bez iskrenosti nemoguće je ostvariti stvarno zajedništvo.

Danas je, međutim, sve više ljudi čak i među naizgled uzornim kršćanima (ma što god taj pojam označavao), koji neprestano na licu nose "maske" - licemjerno glumeći vrline koje više nemaju ili ih možda nikada nisu ni stekli.

No, biti iskren zahtjeva hrabrost i poniznost. To znači prihvatiti mogućnost da zbog svoje iskrenosti budemo odbačeni, prezreni i ismijani, tj. da zbog iskrenosti budemo povrijeđeni.

Vjerojatno među nama ne postoji nitko tko se barem jednom u životu nije zapitao zbog čega bi se uopće izlagao tome riziku, no vjerujem da smo svi svjesni kako je to jedini ispravan način na koji smo pozvani živjeti.

Ukoliko se ogradimo od mogućnosti da zbog svoje iskrenosti budemo povrijeđeni, ogradili smo se i od mogućnosti da duhovno sazrijevamo i da budemo emocionalno zdravi.

Tko god je iz bilo kojega razloga bio u situaciji da se zbog doživljenih povreda makar za kratko "povuče u sebe", dobro razumije o čemu govorim.

Jedan je duhovni princip ovdje veoma važan: zadržavamo li svoja stanja, bilo dobra ili loša, unutar sebe, tj. tajimo li jedni drugima svoje pravo stanje - dešava se da umjesto da budemo zaštićeni od daljnjih povreda, dozvoljavamo i doživljavamo još veće i češće povrede!

Ne treba nipošto govoriti svima sve - na to uostalom nismo ni pozvani, no pozvani smo nositi bremena jedni drugih. Dozvoliti nekome da preuzme tvoje breme znači riskirati i izložiti se opasnosti koje nosi iskrenost, ali je jedni put da sazrijemo upravo taj da riskiramo.

Još jedna stvar koja karakterizira istinsko zajedništvo je emocionalna osjetljivost za druge ljude.

Pokazati nekome tko je u nevolji da ga razumijemo i da prihvaćamo njegove osjećaje, znači graditi s tom osobom stvarno zajedništvo, jer time na praktičan način pokazujemo kako razumijemo te dvije osnovne ljudske potrebe.

To zajedništvo ne temelji se na interesu ili zajedničkom cilju, već na umijeću davanja i primanja bez kojega je nemoguće ostvariti stvarnu bliskost.

Moramo razumjeti da postoji više vrsta zajedništva od kojih je svako prilagođeno različitim prilikama, potrebama i okolnostima.

Npr. na jednoj razni imamo zajedništvo razgovora, ili npr. zajedništvo u proučavanju Božje riječi. Nešto viša razina zajedništva je zajedništvo u služenju, a još viša je npr. zajedništvo u patnji.

Da bismo ispravno razumjeli što je zajedništvo i nužnost iskrenosti kao temelja zajedništva, moramo razumjeti da, iako nismo odgovorni za SVE ljude u Kristovom Tijelu, jesmo odgovorni SVIMA koji to Tijelo tvore.

Usporedba nas s organima jednog tijela nije slučajna. Sve što se događa nama ima utjecaj na druge ljude koji zajedno s nama sačinjavaju to Tijelo. Jedni drugima smo odgovorni za svoje postupke, ali i za njihove posljedice.

Upravo smo radi toga dužni jedni drugima pomagati u teškim okolnostima. Međusobno se hrabriti, poticati, jačati vjeru - nešto je što gradi i jača zajedništvo, jer u pravom su zajedništvu ljudi milosrdni.

Razmislimo o ove dvije rečenice:

"Zajedništvo je okružje milosti gdje se pogreške ne utrljavaju u nos."
"Zajedništvo se zbiva kad milosrđe nadvlada pravdu."

Karakteristika koju još nismo spomenuli, a suštinska je za istinsko zajedništvo: poniznost.

Odustati od sebe radi drugoga čak i onda kada smo od te iste osobe nepravedno optuženi pokazuje stvarnu poniznost. A bez poniznosti nije moguće biti milosrdan! Baš tako čitamo u poslanici Kološanima 3:12-13.

Milost o kojoj govorimo dar je od Boga - kao što je Bog milostivo oprostio nama, tako i mi trebamo opraštati drugima.

Kao što ovaj svijet prezire i izobličava izvorno biblijsko značenje pojma zajedništva, tako čini i sa pojmom praštanja.

Oprostiti nekome danas izgleda kao krajnje jednostavna stvar. Kako i ne bi, kad je sam smisao oprosta deformiran krivim stavovima. Jedna od najčešćih izjava koje danas čujemo je ova: "Oprostio sam mu, ali nisam zaboravio!"

Možda nekome ta tvrdnja i izgleda ispravna, no ona to nipošto nije. Oprostiti nekome znači i odlučiti ne kopati po prošlosti.

Naše praštanje mora biti utemeljeno na nezasluženoj milosti koju nam je Bog iskazao ponjevši naše grijehe sa sobom na križ.

Ono također mora biti utemeljeno na istinitosti: naša odluka da ne budemo povrijeđeni mora biti istinita, baš kao što istinita mora biti i naša odluka da oproštenu stvar zauvijek ostavimo na miru.

Zbog toga, kada smo jednom nekome nešto uistinu oprostili, više nemamo nikakve želje ni potrebe sjećati se toga.

No, iako oproštenje mora biti trenutačno, povjerenje to nipošto ne smije biti!

Jednom narušen odnos zahtjeva doduše trenutačno praštanje, ali se narušeno povjerenje mora strpljivo i pomno iznova graditi i zasluživati.

Mnogo puta zbog naše silne želje da obnovimo narušeni odnos koji nam je puno značio, ili zbog želje da što prije ostvarimo neki novi odnos koji će biti poput onoga koji nam je puno značio - upadnemo u zamku olakog poklanjanja povjerenja. Zbog toga bismo lako iznova mogli biti povrijeđeni.

Ponovno, iskrenost se nameće kao temeljna i ključna nužnost u izgradnji odnosa. Možete li zamisliti da nekome tko prema nama nije iskren poklanjamo svoje puno povjerenje?

Naravno da ne. Ili možda ipak - da?

Nažalost, upravo to je ono što veoma često uradimo i zbog čega nerjetko plaćamo nesrazmjerno veliku cijenu za neke pogrešno zasnovane odnose.

Ukoliko uistinu u sebi osjećamo želju da iskusimo iskrenost, dijeljenje, sućut, milosrđe i pravo zajedništvo, tada razumijemo zbog čega se kršćani još od dana prve crkve pa sve do danas okupljaju u skupinama na druženje.

Bez obzira kako te male grupe nazivali i s kakvom specifičnom svrhom su one ustrojene (kućne grupe, molitvene grupe, biblijske studije, grupe za muškarce, žene, tinejdžere i omladinu ili neke druge) imati udjela u takvoj grupi i moći unutar nje iskusiti i graditi istinsko nepatvoreno zajedništvo na Gospodinu kao temelju - istinska je privilegija za svakoga!

Neka bi i nama Gospodin dao da iskusimo puninu njegovog savršenog nauma o istinskom zajedništvu među nama.

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com