Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

nedjelja, 08.04.2007.

VJEROVATI BOGU (ili razmišljanje o prioritetima)

Već se godinama borim sa istim problemom: odjeliti dragocjeno od bezvrijednog. Radim dva posla, a kada se tome doda obitelj i sve one obaveze koje sam preuzeo u želji da služim Kraljevstvu nebeskom situacija započinje izgledati veoma nezgodno.

Prva stvar koju sam shvatio po tom pitanju bila je upravo da valja postaviti prioritete. Ujedno je to bio i možda prvi put da je Bog govorio direktno u moj život: kada je poslao jednog dragog brata k meni u prodavaonicu u kojoj sam tada radio. Umjesto da vodimo neobaveznu konverzaciju o onome o čemu sam ja želio razgovarati, on mi je održao kratak, ali iznimno jak govor o stvarima o kojima ja u tom trenutku nisam uopće htjeo slušati! I dok je on nezaustavljivo govorio, ja sam se u mislima pitao 'što me ovaj sada gnjavi sa svom tom filozofijom?'. Medjutim, što je razgovor više odmicao ja sam postajao sve svjesniji da dobijam odgovore na neka važna, do tada ne baš jasno artikulirana pitanja o mom životu. Do kraja tog razgovora koji je trajao tek nekoliko minuta čuo sam nešto što mi je promjenilo život. Kada je brat završio sa svojim izlaganjem, upitao sam ga što ga je navelo da mi to ispriča? Nije mi znao objasniti!

Ono što sam tada čuo za mene je, kao netom obraćenom, bilo nešto posve novo, iako je to osnova koju svaki krščanin neizostavno mora imati ugrađenu u temelje svojeg života. Riječ je o važnosti uspostave prioriteta u našim životima, i makar večina nas dobro znamo kakve stvari trebaju biti, obično tako ne radimo.

Ono što sam tada naučio bilo je da je ispravni poredak prioriteta u životu samo ovaj:

1. Bog
2. Obitelj
3. Posao
4. sve ostalo

Uistinu, ako Bog nije na prvom mjestu, ako nije u svemu što radimo, ako nije važniji od posla, od obitelji, od obaveza i svega ostalog onda smo u vrlo velikom problemu!

I pored svega toga što znam i ja se sam vrlo često nađem u takvom problemu, jer kao i mnogi ponekad s lakoćom brkam prioritete.

U našem svakodnevnom življenju uvijek se iznova pojavi nešto što se nametne kao hitno, kao neodložno, kao stvarno važno ili strašno ugodno. I što je najgore, činjenica da se redovno molim i da se trudim sve što radim raditi na način da u svemu tome budem svjestan Boga i svog odnosa s njim, nimalo ne pomaže! Mnogo puta se nešto isprijeći između mene i Boga, a da ja to niti ne primjetim. I dalje sve izgleda dobro, čitao sam Riječ, molio sam se, otišao na slavljenje, imao zajedništvo sa braćom i sestrama u Kristu, ali... nešto ipak nije kako treba: kada završi dan i kada pogledam kako sam ga odživio vrlo često sam prazan, iznuren, nezadovoljan. Uviđam da sam se dozvolio probosti nepotrebnim obavezama, pogrešnim procjenama, lažnom hitnošću ili lažnom važnošću nekih stvari koje radim i onda shvatim: Bog nije ovako zamislio moj život! Tada znam da sam pogriješio, jer uistinu, najveći dio stvari na koje trošimo svoje živote nisu uopće važne!

Možemo se zapitati ovo:

Što je uopće važno?
Što određuje važnost stvari koje radimo?
Ili još bolje, tko određuje važnost tih stvari?
Mi, svijet ili Bog?

Tako često živimo život u kojemu prihvaćamo mjerila vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Ali, taj je svijet 'nakrivo nasađen' - svijet u kojem živimo je svijet koji strelovito klizi nizbrdo, velikim dijelom upravo zbog neodgovarajućih mjerila važnosti i vrijednosti stvari koje ga tvore. Na koncu, znamo kome pripada ovaj svijet. Zar je zlome u interesu da mi budemo sretni i zadovoljni u Kristu? Nije li sasvim učinkovit način da nas se odvede daleko od Boga upravo taj da nas se zavara o prioritetima i navede da se (pre)opteretimo?

Veoma često mi uspostavljamo neka svoja vlastita pravila o tome kako bi trebalo živjeti i kakve bi stvari trebale biti. Povodimo se za svojim shvaćanjima, za svojim željama i svojim vlastitim vizijama. Nazalost, time samo gradimo kule u pjesku i uzaludno se upinjemo posložiti rasute kockice u zamršenoj slagalici svog života. Ni ovaj pristup ne pomaže niti nam daje toliko potreban mir u duši.

Jedini način koji imamo i koji zaista može donjeti sklad u naš život jest potpuno se posvetiti Bogu. To ne znači nužno svakodnevno odlaziti u crkvu, citati hrpe krščanskih knjiga i provoditi sate i sate u molitvi jer, makar sve to može biti dobro i korisno, to nije ono što je Bog zamislio da mi budemo.

Ono što mi trebamo biti, ono što mi po svojoj novoj prirodi koju smo nanovorođenjem primili od Boga jesmo, i ono što jedino daje blagoslov u nas život jest: biti poslušan Bogu!

Što to znaći biti poslušan Bogu? Mnogi to brkaju sa vršenjem religioznih praksi koje tako lako postanu tek isprazni ritual. Mnogi smatraju da to znaći upregnuti sve svoje snage u služenje unutar raznih crkvenih aktivnosti, ili uzeti učešća u raznim službama unutar crkve, ili se možda u potpunosti predati misijskom djelovanju...

Nema sumnje da za pojedine od nas upravo to može biti ona 'prava stvar', no biti poslušan Bogu nije šablon koji možemo unaprijed definirati i slijediti, već nešto sasvim drugo: biti poslušan Bogu najprije znači dozvoliti Bogu da bude neprikosnoveni i jedini gospodar u našem životu!

Razmotrimo ovo: ako smo svoj život dragovoljno predali Kristu, ako sve što imamo i sve što jesmo dugujemo Njemu, s kojim pravom se onda postavljamo gospodarima svoje sudbine? Nismo li upravo mi, svojoj slobodnom voljom, jasno i trezveno, potpuno presvjedočeni o svim bitnim činjenicama bili oni koji su u jednom trenutku svog života neopozivo rekli: 'Kriste, predajem ti svoj život - vodi me!'.

Kada smo ga jednom priznali kao svog Gospodina tj. gospodara, kada smo presvjedočeni silinom njegove presvete žrtve shvatili da mu ničim i ni na koji način ne možemo uzvratiti za ono što je On za nas učinio, kada smo dakle shvatili da je želja našeg srca imati odnos pun ljubavi s Njim, zašto onda u svom svakodnevnom življenju svojim postupcima i odlukama nječemo svoje obečanje? Zašto li se uopče čudimo što tako često ne osjećamo Mir Božji u svojim srcima kada smo mu neposlušni?

Biti poslušan Bogu znači najprije dozvoliti mu da nam govori, da nam pokaže što On ima za nas, gdje želi da budemo i što On želi da radimo. Tek kada samima sebi dozvolimo da vidimo što Bog radi oko nas i gdje nas poziva da uzmemo učešća u Njegovom silnom djelu, možemo mu biti poslušni. Tek tada naša poslušnost može donjeti istinske blagoslove u naše živote i živote naših najmilijih.

Kršćanski život nije bajka. Tko tako govori i naučava, laže i makar to našim ušima ne znam kako lijepo zvučalo, to jednostavno nije i ne može biti istina. Nijedan život, a pogotovo ne život jednog krščanina nije lišen problema. Ako živimo ugodan život, bez posebnih problema, bez neugodnosti od strane okoline koja nas okružuje, bez primjedbi svijeta na način na koji živimo, tada je vrijeme da se zapitamo jesmo li mi još uistinu krščani ili smo posve zavarani Zlime dozvolili sebi biti uljuljkani u lažnu sigurnost?

Slijediti Boga i biti mu poslušan nije nimalo trivijalna stvar. To znači biti otvoren za Njegovu Riječ, znači tražiti Njegovo lice i objavu njegove volje. Znači biti spreman primiti objavu koja nam nije po volji i prihvatiti se zadataka koji nam možda izgleda pretežak, možda nas plaši, ili nas tjera da se odreknemo udobnosti na koje smo navikli. Prihvatiti Božju volju i slijediti je vrlo često znači ostaviti svaku sigurnost u koju se pouzdajemo i nastaviti živjeti u vjeri da će naš Gospodin providjeti sve ono što nam je neophodno za život (i još mnogo više) čak i tada kada je to po mjerilima ovog svijeta sasvim nemoguče, ludo ili možda čak smrtonosno.

Biti Božji sluga znači u prvom redu imati bezgranično povjerenje u Onoga Koji Nas Je Pozvao. To znači osloniti se u svemu što radimo samo i iskjučivo na Njega i Njegovu milost. Ljudska logika i ljudsko razmišljanje tu nimalo ne pomažu: ako želimo živjeti s Bogom i ako mu želimo biti poslušni, moramo živjeti u vjeri!

Eto, zato mi imamo tako mnogo problema sa svim tim silnim obavezama koje nas sapliću i koje nam se uvijek iznova i iznova nameču kao važne, kao nezaobilazne, neizbježne i neodgodive. Da smo, umjesto što smo u svojoj snazi i po svom shvaćanju izabirali što ćemo i kako danas raditi, dozvolili sebi da malo zastanemo i oslušnemo što to Gospodin ima za nas u ovom danu, vjerovatno sada ne bismo razmišljali niti razgovarali o ovoj temi.

Mnogi, držeči se slijepo svoje manjkave ljudske logike, posežu za slijedečom tvrdnjom kao kontraargumentom: sve je to lijepo i fino, ali od nečega se mora živjeti, nešto se mora jesti, nešto se mora odjenuti, novac treba zaraditi, obitelj zbrinuti - neće to nitko drugi uraditi za nas.

I znate šta? To je laž!

To je sotonska prevara na koju nasjedaju milioni i milioni ljudi svakog dana iznova. To je laž koja je saplela i duhovno osakatila mnoge krščane. Vjerovati u takav argument znači priznati snagu i vlast Kneza ovog svijeta nad Stvoriteljem univerzuma! Vjerovati da smo nemočni i da smo prisljeni robovati ovom svijetu pokazuje u koliko mjeri mi ne vjerujemo u ono što ispovijedamo!

Ne kažem da trebamo napustiti poslove koje radimo, niti da ima ičega lošeg u zarađivanju za život svojim radom, jer to jednostavno nije istina, ali želim upitati koliko zaista vjerujemo da nas je Bog oslobodio svakog ropstva?

Zar nas nije učinio svojom Posinjenom Djecom?
Zar nas nije oslobodio svake ovisnosti prema ovom svijetu i njegovim pravilima?
Nije li upravo Gospodin rekao za sve nas: 'Mi živimo u ovom svijetu, ali nismo od ovoga svijeta!', i time jasno naznačio da su Njegova pravila iznad svih zakona svijeta u kojem živimo?
Pa zar uistinu vjerujemo da nam, kao Njegovoj Djeci, naš Nebeski Otac neće providjeti sve što je potrebno za naš život, ako se u svemu pouzdamo u njega i vršimo njegovu volju?
I na koncu, zar nam je Bog ikada slagao?
Nije li nam o tome jasno rekao kada nam je dao svoje obečanje:

"Zato vam kažem: ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat? Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti? Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peč baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni!" "Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!" (Lk.12:22-31)

Pouzdajmo se zato u Gospodinovo obečanje, stremimo svim svojim silama ka Njemu, ne dozvolimo da nam promakne spoznaja Njegove volje. Umjesto da se ravnamo po svome rasuđivanju, dozvolimo Njemu da nas usmjeri. Pridružimo mu se u onome što radi i budimo vjerne i odane sluge, svjesni da nas na kraju tog puta čeka nagrada koja svojom ljepotom nadilazi sve što možemo zamisliti. Ali, nemojmo to uraditi zbog nagrade, uradimo to iz ljubavi prema Gospodinu!

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com