Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

subota, 19.11.2005.

Što je privlačnije: požuda ili smrt?

Rekli bismo da je odgovor jasan i jednostavan. Uostalom, tko ne bi izabrao život umjesto smrti?

Ipak, zašto onda uporno izabiremo robovati požudi?

Toliko je teško biti neporočan kada ti se svakakve misli vrzmaju po glavi. Recimo, dok sjedim za računalom i nešto radim odjednom mi negdje iz mračnog kutka uma doplovi polumisao. Kažem polumisao, jer je nisam svjesno promislio. Ona je dolutala odnekud, ili od nekoga, ali taj netko nije Bog.

Polumisao je veoma nezgodna. Čim se javi odmah znam: gle, opet je došla da me napastvuje!

Polumisao se tiho prikrada negdje u pozadini mojih misli. Nečujno se zakriva drugim mislima i traži put k mojem uhu da mi šapne svoju malu grešnu poruku. Ona dobro zna što radi, jer čim mi se dovoljno primakne nepogrešivo mi govori kako bih baš mogao uraditi nešto od čega me prožmu žmarci iščekivanja po čitavom mojem grešnom tijelu.

Da, moje je tijelo grešno. Grešan sam i ne umijem uvijek izmaći požudama svoga tijela. Mislte li da vi ste drugačiji? I ja sam to za sebe dugo godina mislio...

Polumisao zna da se ne može dugo skrivati. Ona uostalom i želi da je postanem svjestan, pa se ubrzo posve razotkriva kao misao. Ali ne bilo kakva misao, nego ona slatkorkječiva, umiljata, zavodljivo čeznutljiva pohotnica koja izgovara Upravo One Riječi o stvarima za koje znam da ih ne želim čuti, ali za koje nisam uspio izbrisati iz svog srca sječanje na vrijeme kada sam ih radio bez srama i bez spoznaje da mi štete.

Naravno da se suprotstavljam tome. To me ne zanima, kažem, no svjestan sam da to nije u cjelosti istina. Jer, možda bi bilo ugodno to uraditi kada bih samo smjeo, a ne smijem. Imam, doduše, mogućnost izbora, ali znam da ću, ako izaberem poslušati tu malu podlu misao iznevjeriti sve ono u što vjerujem. A upravo je to ono što ona želi!

Osječam da u meni želja raste. Ta grešna misao traži moje slabe točke, ispituje ih, kuca na vrata moga uma, u nadi da će ih barem u jednom trenutku naći otključana. Oboje znamo: dovoljan je samo trenutak, možda tek malo okljevanje dok bacam oprezan pogled prema njenom licu punom obečanja da budem zarobljen. Poučen iskustvom, upirem se oduprijeti i ne misiliti na njeno uporno kucanje i nagovaranja. Nastojim misliti na nešto drugo, nebitno što, samo da prigušim taj glas u mojoj glavi.

Ponekad mi uspije, a ponekad ne. Zapravo, često mi to ne pođe za rukom i misao nastavlja šaputati svoje slatkle laži u moje uho...

Koliko mogu izdržati?

Ne znam, ali jedno znam: premda možda imam dovoljno snage da joj se oduprem, nemam dovoljno ni mudrosti ni čvrstine da budem siguran da to doista mogu. Znam kako ne smijem riskirati pa odučujem zazvati Gospodina da mi da snage izdržati i ne pokleknuti iskušenju.

No, vrlo često sam do tada već zaluđen utvarnim sirenskim zovom. Stidim se reći, ali vrlo često zastanem i nastavim osluškivati taj zov. Ima u njemu nečeg jezovito privlačnog, nečeg što tako lako ovlada nama ako mu samo pružimo priliku! Ako samo zastanemo okljevajući začas možemo biti poput onog miša što od straha pred zmijom odrveni umjesto da pobjegne.

Priznajem svaki put iznova vodim tu bitku sa svojim tijelom. Moje tijelo bi tako rado prihvatilo ponudu. Njemu se sviđaju slatke laži.

A laži ubijaju. Znate to?

Možda to tako na prvi mah ne izgleda, ali laži doista ubijaju. Ako im nasjednemo i povjerujemo kako nam se ništa neće dogoditi ako malo, sasvim malo zavirimo tamo gdje ne bismo smjeli – izgubljeni smo...

Koliko sam samo puta na takav način pao! Sram me je o tome govoriti, ali to mi se dešava. Još uvijek.

Čovjek sam. Slab i umišljen da mnogo toga mogu uraditi u svojoj snazi. Premda se trudim vjerovati Bogu i u Njega se uzdati u svemu što radimi čim se predamnom ispruži neki problem, zaboravljam na sve i pokušavam sam, svojom snagom sve razriješiti...

Nisam po tome različit od drugih ljudi, ali želio bih, tako bih silno želio biti!

Pisano je:
“Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno, a koji po duhu, za onim što je Duhovo: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjem ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti.” (Rim.8: 5-8)

Nije li onda čudno što tako često izabiremo grijeh?

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com