Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

ponedjeljak, 21.05.2007.

O MOLITVI...

Uzdaj se u Jahvu svim svojim srcem
I ne oslanjaj se na vlastiti razbor.
Misli na Njega na svim svojim putovima i
On će ispraviti tvoje staze.
Izr 3,5-6

(U nedjelju ujutro Bog mi je stavio u ruke jednu knjigu o molitvi. Potaknut njome, želio bih podijeliti s vama nekoliko misli koje su se meni učinile zanimljivima. To nisu najvažnije stvari o molitvi i sasvim sigurno ima i boljih koje bi vrijedilo podijeliti, ali proteklih su dana ove govorile meni...)


Želio bih da razmislimo malo o propovijedima koje smo slušali, o lekcijama koje smo proučavali i o knjigama koje smo čitali.

Što nas je najviše dotaklo u njima?

Iznesene biblijske istine?
Briljantna logika?
Umješnost propovjednika, učitelja ili pisca?

Nesumljivo, sve su te stvari pomogle u oblikovanju utiska koji smo zapamtili, no da li je ijedna od tih stvari imala snagu da nas navede da se barem na trenutak zaustavimo i zamislimo o tome dokle smo dospjeli u svojem odnosu s Bogom?

Netko će možda reći da je Duh Sveti bio onaj koji je učinio da izgovorena ili pročitana riječ bude živa u našem srcu, i to je svakako istina, no što je to što je dotaklo srce?

Kakvom li se to metodom Bog poslužio da bi naveo uspavano srce da zakuca brže u potrazi za Njime?

I što je, na koncu, to što nas je navelo da uvijek iznova osjetimo vruću radost hodanja s Gospodinom?

Ključna riječ su emocije.

Živjeti kršćanstvo ne znaći rukovoditi se emocijama kao što to neki rade, no Bog vrlo često koristi emotivne situacije da bi nas trgnuo iz duhovne učmalosti u koju smo skloni poprilično često upasti.

Ako se zagledamo malo u naše živote uočavamo da se vrlo često Bog poslužio nečim veoma izražajnim da bi nas osvjedočio u neku duhovnu istinu. Možda nam je govorio kroz neke stihove, dotaknuo nas nekim dirljivim svjedočanstvom ili čak uradio neko pravo, pravcato čudo u našim životima.

Posljedica toga bila je da smo nakon toga zacijelo neko vrijeme usrdnije molili, radosnije slavili ili sa više srca služili.

No, koliko je to trajalo?

Iako o sebi volimo razmišljati kao o razumnim bićima koja trezveno gledaju na život i svijet oko nas, neosporna je činjenica da nas često ta ista razboritost i mudrost zasljepljuju da ne vidimo neke jednostavne istine.

Pogledajmo, na primjer, naše živote.

Nije li ih Bog ispunio svakovrsnim čudima?
Nije li nas več toliko blagoslovio da se čini nemogućim da toliku ljubav i dobrotu ikada zaboravimo?

Pa ipak, nepodnošljiva je lakoća i brzina kojom zaboravljamo ta prekrasna djela milosti kojima nas je Bog velikodušno obdario.

Nije to ništa novo.
I Riječ Božja o tome svjedoči:

Zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu. Ps.106:13
Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza. Ps.78:11


Mogli bi čitavu čovjekovu povjest ukratko sažeti na način kako je to veoma zgodno uradio Bill Hybels u knjizi 'Molitvom do duhovnog zdravlja':

“...Bog blagoslivlja svoju djecu, a ona ga zaboravljaju. On ih opet blagoslivlja, a oni ga opet zaboravljaju. Upadnu u veliku nevolju i preklinju ga za pomoć, a Bog dolazi sa izbavljenjem u zadnji čas. Ipak, oni ga još jedamput zaboravljaju.”

Uviđamo ovdje jasan duhovni princip.

Emocije nas mogu potaći da učinimo korak više ili barem da zastanemo i razmislimo o načinu na koji živimo.

Razum nam može pomoći da shvatimo kakve smo sve greške počinili i što bismo sve trebali izmijeniti u našim životima.

Duh Sveti nas može osvjedočiti o našim propustima i pokazati nam put kojim trebamo ići.

Ali mi moramo svojom vlastitom slobodnom voljom svakoga dana iznova donijeti jednu iznimno važnu životnu odluku bez koje je sav naš kršćanski život tek žalosna farsa i jalova religija.

Moramo odlučiti da nećemo zaboraviti Boga.
Moramo odlučiti da nećemo zaboraviti Njegova silna djela u našim životima.
Moramo odlučiti da nećemo zaboraviti Njegovu nemjerljivu ljubav prema nama.
(Zatim moramo biti pošteni i priznati da mi sve to uopće ne zaslužujemo.)
Moramo se tada iznova prisjetiti da smo grešni i nesavršeni.
Trebamo se prisjetiti da nas Bog ljubi unatoč svemu i da nas poziva k sebi upravo takve kakvi jesmo da bi nas mijenjao na svoju sliku.

U srži kršćanskog življenja je molitva, a tajna uspješne molitve je u našem odnosu s Bogom.
Ukoliko nemamo blisko zajedništvo s Bogom, naše molitve postaju sve hladnije.
Što se više udaljavamo od Boga sve manje osjećamo želju i potrebu da molimo, a naše molitve s vremenom postaju suhoparne, zamorne i besmislene.
Postajemo 'mlaki kršćani' koji i dalje upražnjavaju određene aktivnosti, ali s tako malo žara.

S druge strane, lijek za ovakvu situaciju je upravo molitva, ali molitva iz srca, molitva iz zahvalnosti, molitva iz ljubavi prema Bogu.

U molitvi moramo biti ustrajni, moramo se prisjetiti što je sve Bog uradio u našem životu i priznati mu da je on upravo ono što sam za sebe tvrdi da jest:

svemoguć
sveprisutan
sveznajuć
apsolutno pravedan
i iznad svega: da nas ljubi!

Ako smo svijesni ovoga, vjerovati ćemo iskreno da je Bog kadar razriješiti svaku situaciju, ali ne na naš nego način, nego na svoj vlastiti.

Tada ćemo uistinu biti spremni predati svaku situaciju za koju molimo u njegove ruke i vjerovati da će On, unatoč tome što nama možda sve izgleda posve nemoguće i besmisleno, sasvim sigurno pronaći najbolje riješenje za svoju djecu.

Kada molimo, dobro je imati na umu da “Naša avantura molitve počinje s Njegovom spremnošću da sluša.”

I za kraj, kao sjajnu ilustraciju onoga o čemu sam govorio, želio bih s vama podijeliti jedno kratko svjedočanstvo iz knjige Billa Hybelsa, 'Molitvom do duhovnog zdravlja':

Prije nekoliko godina imali smo nedjelju za krštenje, i tada je mnogo ljudi javno potvrdilo svoju odluku da slijedi Krista. Mislio sam da će mi srce puknuti od radosti. Kasnije sam se na spiralnim stubama sudario sa zaplakanom ženom. Nisam mogao shvatiti kako netko može plakati nakon takve proslave, pa sam se zaustavio i upitao ženu je li sve u redu.
“Ne”, rekla je, “mučim se. Moja se majka danas krstila.”
“Pa u čemu je problem?” pomislio sam.
“Molila sam za nju svakog dana punih dvadeset godina”, rekla je ta žena i počela ponovno plakati.
“Pomozite mi malo, ne razumijem baš”, rekao sam ja.
“Plačem”, odgovorila je žena, “jer sam bila tako blizu, tako blizu toga da odustanem. Hoću reći, nakon pet godina sam rekla: Kome to treba? Bog ne sluša. Nakon deset godina pitala sam se: Zašto rasipam snagu? Nakon petnaest godina pomislila sam: Ovo je smiješno. Nakon devetnaest godina sam rekla: ja sam obična budala. No čini se da sam jednostavno nastavila moliti, premda mi je vjera bila slaba. Nastavila sam moliti i ona je svoj život dala Kristu – danas se krstila.”
Žena je na trenutak zastala i pogledala me u oči. “Više nikada neću sumnjati u moć molitve”, rekla je.'

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com