Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

četvrtak, 01.07.2010.

"ŠALJEM, EVO, SVOG ANĐELA PRED TOBOM"

"Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Anđeo će moj ići pred tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Perižana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih uništim. Nemoj se klanjati njihovim kumirima niti im iskazuj štovanje; ne postupaj kako oni rade nego njihove kumire poruši i stupove im porazbijaj.
Iskazujte štovanje Jahvi, Bogu svome, pa ću blagoslivati tvoj kruh i tvoju vodu i uklanjati od tebe bolest. U tvojoj zemlji neće biti pometkinje; ja ću učiniti punim broj tvojih dana. Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom. Stršljene ću pred tobom odašiljati da ispred tebe tjeraju u bijeg Hivijce, Kanaance i Hetite. Neću ih otjerati ispred tebe u jednoj godini, da zemlja ne opusti i divlje se životinje ne razmnože na tvoju štetu. Tjerat ću ih ispred tebe malo-pomalo dok ti potomstvo ne odraste, tako da zemlju zaposjedneš. Postavit ću ti granicu: od Crvenoga do Filistejskoga mora, od pustinje pa do Rijeke. Predat ću, naime, stanovništvo zemlje u tvoje šake, a ti ga ispred sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene. Ako bi štovao njihove kumire, to bi ti bila stupica." (Izlazak 23,20-33)


U Knjizi Izlaska, u 23. poglavlju čitamo o Božjim obećanjima Izabranom narodu u trenutku kada ih je pozvao da iziđu iz Egipta i zapute se u Obećanu zemlju. Riječi navedene u tom poglavlju, od 20. do 33. stiha, upućuje Bog svome narodu nakon što ih je već izveo iz Egipta. Zapazimo da to nisu riječi poticanja kojima bi Bog uvjeravao Izraelce da napuste Egipat i krenu u Obećanu zemlju, već su te riječi upućene onima koji se već nalaze na tome putu. Do ovog trenutka svaki je Izraelac već imao bogato osobno iskustvo Božjeg djelovanja u svome životu, tj. iskustvo:

- Božjeg vodstva [stup od oblaka i ognja - usp. Izl 13,21]
- Božje zaštite [prelazak preko Crvenog mora - usp. Izl 14]
- Božje providnosti [mana i prepelice - usp. Izl 16; voda iz stijene - usp. Izl 17]
- Božje ljubavi [Bog se sažalio na nevolju Izraelaca - usp. Izl 2,23; Izl 3,7-8] i
- Božje pravednosti [Bog zatire samo egipatske prvorođence - Izl 12,27].

Izraelci su proveli 430 godina u Egiptu. Isprva se sve činilo dobro, a narod je uživao u blagostanju. No, to nije dugo potrajalo - s vremenom je postalo očito da je Egipat neprijateljski teritorij i da boravak u toj zemlji donosi sve više i više nevolja Božjem narodu. U konačnici, jedino što ih je vezivalo za tu zemlju bila je određena materijalna sigurnost, jer je Egipat bio bogata zemlja. Ali, oni su bili stranci u toj zemlji, a cijena koju su za to plaćali postajala je svakim danom sve veća. Bog ih zato izvodi iz Egipta s jasnim obećanjem da će im dati puno više.

No, puno važnije od onoga što će posjedovati kada stignu na odredište je Božje obećanje da će ih na tom putu štititi i ispuniti sve njihove potrebe. Božja nakana ovdje nije samo blagosloviti! Bog vruče čezne ostvariti pravo zajedništvo sa svojim narodom, zajedništvo koje je do tog trenutka već dobrano bilo oslabljeno samodostatnim načinom života Izraelaca u Egiptu. Zato u Izl 23,20-33 Bog obećava, ali i traži! Njegovo obećanje nije bezuvjetno, jer on dobro poznaje srce svoga naroda. Stoga uz svako od ovih obećanja dolazi i uvijet. Njegov je cilj graditi i jačati odnos između Božjeg naroda i Boga. Ne čudi onda što svaki zahtjev slijedi i posljedica: blagoslov za poslušnost, kazna za neposluh!

Bog od svoga naroda traži da ga poštuje i sluša (usp. Izl 23,21), da bude vjeran (usp. Izl 23,22), da ga štuje (usp. Izl 23,25) i da se ne priklanja lažnim tuđinskim bogovima (ups. Izl 23,24.32.33). Zauzvrat, obećava da će biti neprijatelj njihovim neprijateljima (usp. Izl 23,22-23.27.28.30.33), ali narod svoj jasno upozorava i kako neće opraštati neposluh (usp. Izl 23,21).

Bog snažno naglašava dvije stvari za svoj narod - od njih traži poslušnost i vjernost. Biti poslušan znači odustati od svojih ideja i vlastitih načina. Biti poslušan znači i ne činiti kompromise, jer je kompromis tek djelomično udovoljavanje naređenju. Život Izraelaca u Egiptu bio je kompromis, isprva iz potrebe te je kao takav bio i blagoslovljen, ali s vremenom sve više zbog vlastite udobnosti i lagodnog života. Zbog toga je Bog i dozvolio da se životne okolnosti Izraelaca u Egiptu postupno mijenjaju na gore, sve do one točke u kojoj su oni ponovno postali spremni zazvati Njegovo ime i svu svoju nadu staviti iznova u Njegove svemoćne ruke.

No, u daljnjem izvještaju o putovanju Božjeg naroda prema Obećanoj zemlji vidimo da Izraelcima svo poznavanje Božje savršene naravi, kao ni sva proživljena osobna iskustva Božje milosti i njegove ljubavi u njihovim životima nisu bili dovoljni da ostanu vjerni. Svaki put kada bi se suočili s naizgled nerješivim nevoljama, svaki put kada bi došla kušnja u njihov život, oni su odvračali svoj pogled od Boga i uvijek iznova pokazivali nevjeru i nezahvalnost tom istom Bogu koji ih je čitavo vrijeme obilno blagoslivljao, točnije - onom istom Bogu o kojemu su ovisili i bez kojega uopće ne bi bili kadri preživjeti!



Koliko li samo sve ovo izgleda poznato nama koji se zovemo kršćani?! Ima li uistinu razlike između kušnji koje mi danas podnosimo i onih koje je Bog stavio pred Izraelski narod prije nekih tri tisuće godina? Možda bi netko sada rekao kako je danas drugo vrijeme, drugačija civilizacija i neka nova situacija, ali draga braćo i sestre u Gospodinu, uvjeravam vas da se ljudsko srce nimalo nije promijenilo od onih dana do danas!

Promotrimo ovaj zanimljivi pasus iz Starog zavjeta i usporedimo ga s našom životnom situacijom! Nije li ovaj svijet u kojemu živimo na neki način kao naš duhovni Egipat? I nismo li mi onaj Duhovni Izrael koji je danas, svejednako sada kao i onda, pozvan izići iz Egipta i osloniti se u cijelosti samo na Božju volju i Njegovu providnost? Nije li naš Bog isti jučer, danas i dovijeka?

Kako zvuče gornji reci u kontekstu naše svakidašnjice? Je li obećanja data ondašnjem Božjem narodu, podjednako vrijede i danas za svakoga tko želi napustiti Egipat i hodati s Bogom? Ako su se u materijalnom smislu okolnosti promijenile, pa tako eto, ne moramo s nikim ratovati, niti se fizički nikamo seliti, na duhovnoj razini stvari su ostale gotovo identične.

Svijet u kome živimo karakterizira poremećen sustav vrijednosti. Ovaj je svijet, znamo, pod vlašću Zloga, koji je opet u žestokoj opoziciji svemu što od Boga dolazi. Biti kršćanin, a pripadati ovome svijetu i dijeliti njegov sustav vrijednosti, znači prikloniti se iznova idolopoklonstvu. Čeznuti za stvarima od ovoga svijeta, znači vezati svoje srce daleko od Boga. Stoga uvijek kada pretpostavljamo ovosvjetsko nebeskome, počinjamo duhovni blud.

Od Boga odabrani, milošću spašeni po vjeri, mi smo oni kojima su grijesi oprošteni i više im se ne spominju. Što god smo do obraćenja živjeli, sada smo od toga slobodni, ali neke navike i obrasci ponašanja neće samo tako nestati preko noći.

Naš se izlazak iz duhovnog Egipta uistinu jest dogodio, no mi još hodamo kroz pustinju. U njoj smo od izlaska i u njoj ćemo biti do drugog Kristovog dolaska. Ta pustinja ima i svoje ime. Iako ne izgleda uvijek kao pustinja, svugdje je jednako opasna i smrtonosna, a nazivamo je: svijet. I u toj duhovnoj pustinji koju kroz koju mi, kao duhovni Izrael, hodamo, obećanja iz 23. poglavlja Knjige izlaska o kojima smo govorili, za nas i dalje vrijede.

Kao i onda Izraelcima, ove su riječi upućene nama koji smo već napustili duhovni Egipat.
Jednako kao i Izraleci tada, i mi već imamo bogato osobno iskustvo Božjeg djelovanja u svome životu. Možda ne gledamo ognjeni stup, ne jedemo manu, ne pijemo vodu iz stijene, a prvorođence ovoga svijeta naizgled nitko ne dira, ali i mi imamo iskustvo:

- Božjeg vodstva
- Božjeg proviđanja za naš svakodnevni život i potrebe
- napajamo se njegovom živom vodom
- a Bog naše prvorođence blagoslivlja

I zato nije pitanje koliko smo vremena mi proveli u Egiptu, već jesu li naša srca sada slobodna od njega? Sada kada imamo iskustvo življenja sa Bogom, mi razumijemo da je svijet neprijateljski teritorij u kojemu boravak donosi sve više i više nevolja. Također znamo da Bog i nama obećava dati puno više ako Mu budemo poslušni i držimo Njegove zapovjedi.

Poput psalmiste i mi sada možemo reći:

"Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu!
Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže;
koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim." (Ps.119:1-3)

Takvi želimo biti, a takvi smo i pozvani biti. To nije nemoguć zadatak. Bog se pobrinuo da nam osigura sve što nam je potrebno da bismo takvi postali.

Iščitavajući Bibliju, Stari ili Novi zavijet, uvijek iznova nalazimo isti obrazac: najprije Bog od nas očekuje da ga poštujemo i slušamo (usp. Izl 23,21), zatim da mu budemo vjerni (usp. Izl 23,22), da ga štujemo (usp. Izl 23,25), te nas neprestano upozorava na opasnost od idolopoklonstva (usp. Izl 23,24.32.33). Kao i Izraelcima onda, i nama Bog daje obećanje da će nas štititi ako mu budemo vjerni. Zapravo, sva se ona obećanja namjenjena Izraelcima mogu sada primijeniti na nas.

I dalje Bog traži od nas poslušnost i vjernost.
I dalje očekuje da odustanemo od svojih ideja i vlastitih načina.
I dalje nas poziva da ne živimo život kompromisa.

Nažalost, čini se da ponekad i nama, svo poznavanje Božje savršene naravi, kao ni sva proživljena osobna iskustva Božje milosti i njegove ljubavi u našim životima nisu dovoljni da ostanemo vjerni. Prečesto živimo život kompromisa, nevjere ili jalove religioznosti uvjereni kako je sve to preteško za nas i kako su neke stvari, eto, išle od ruke Mojsiju, Danijelu, Davidu, Petru ili Isusu, ali nikako ne i nama. Oni su ipak bili "heroji vjere", bili su posebni, izabrani, nimalo nalik na nas...

Pogrešno!

Oni su u svemu bili poput nas! Jedino što je učinilo razliku bila je njihova spremnost da povjeruju Bogu da će blagosloviti njihovu poslušnost. Oni nisu imali problema sa prihvaćanjem Božjih obećanja poput ovoga iz Knjige Izlaska 23,22, koje kaže: "Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima."

Prihvatimo li i mi to obećanje kao sigurno i položimo svu svoju nadu i pouzdanje u Gospodina, svi opisani blagoslovi mogu biti naši! Dakako, navedena obećanja su tek djelić onoga što je Bog namjenio nama, nipošto ne i jedina ili najvažnija.

No, upravo je u tome draž Biblije - Božja obećanja iznesena u njoj možemo i moramo shvaćati ozbiljno i prihvaćati sa punim pouzdanjem zbog Božjeg autoriteta koji stoji iza nje. Baš kao što kaže Riječ:

"Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca." (Heb.4:12)

Stojmo i mi čvrsto na Božjim obećanjima, usidreni poslušnošću i vjernošću našem Gospodinu i Spasitelju, koji nikada nikoga nije iznevjerio!

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com