Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

utorak, 25.06.2019.

LICEMJERJE MODERNIH FARIZEJA



Jer ti si stvorio moje bubrege, satkao si me u krilu moje majke.
(Ps 139:13)



Već godinama svjedočimo snažnoj antiabortus kampanji koja se u medijima prikazuje kao nazadno i vulgarno kršenje ljudskih prava. Organiziraju se protestni marševi nazvani “Hod za život”, a skupine rimokatoličkih aktivista česti su posjetitelji bolničkih dvorišta u kojima pokušavaju skrenuti pažnju javnosti, ali i žena koje se odlučuju pobaciti dijete, na zdravorazumsku činjenicu kako ubojstvo neželjene djece nikako ne može i ne smije biti “rješenje problema”.

Suprotstavljenu stranu čine uglavnom ateistički orijentirani pojedinci koji sebe iz raznih razloga drže naprednim, obrazovanim i slobodoumnim ljudima. Mnogima od njih ipak više smeta govor o grijehu, nego nečija stvarna ili zamišljena prava.

Nažalost, dovoljno je tek malo racionalnog razmišljanja da se uvidi kako ostrašćeni pojedinci sa obje strane barikada proizvode više štete nego koristi.

Povod za ovaj tekst je komentar jednog čovjeka medicinske struke koji ne može razumjeti kako to da se od 30 ginekologa u KBC-u Split, svi osim tek jednog jedinoga, pozivaju na prigovor savjesti odbijajući provoditi pobačaje.

Nekome to možda izgleda kao zavjera sa političkom ili crkvenom pozadinom, no već površna razmjena mišljenja sa pobornicima pobačaja pokazuje kako je problem znatno veći. Po nekima od njih, naime, valjan liječnik bi mogao biti samo i jedino atest. A ako takva osoba privatno i ima kakvu vjersku pozadinu ili uvjerenje, onda to mora strogo ostati skriveno između četiri zida njegovog doma, te on nipošto ne smije dozvoliti da to i takvo “privatno” vjerovanje utječe na njegovu profesionalnu izvedbu.

Iako to većini pobornika pobačaja nikada ne bi palo na pamet, oni zapravo razmišljaju poput dobro utreniranih “SS”-ovca. Jer ako nemaš odgovarajuća krvna zrnca, ili u ovom slučaju odgovarajuću vjersku nepripadnost, ti ne možeš biti dobar liječnik. Proizlazi iz toga kako liječnik mora imati čistu bezbožnu savjest, operiranu od bilo kakvih moralnih sustezanja.

Problem zapravo nije u njima. Problem je u smrtno bolesnom društvu koje svjesno proizvodi dvije oštro odijeljene struje mišljenja na čijem dirigiranom sukobu gradi vlast i nad jednima i nad drugima. A te se dvije beznadežno začarane skupine spremno i bez preispitivanja očajnički drže dogmi koje su im već odavno podvaljene.

Nema uistinu velike ni bitne razlike između prosječnog rimokatolika koji spremno i nekritički prihvaća nauk i dogme matične mu crkve, i prosječnog samozadovoljnog ateista koji svoje navodno bezvjerstvo također uzima kao samorazumljivu dogmu u čiju istinitost ne treba sumnjati. I jedan i drugi, naime, slijepo vjeruju autoritetu koji ih porobljava. Jedan autoritetu Crkve čiji nauk ne provjerava u knjizi koju ispravno naziva Riječju Božjom, a drugi autoritetu moderne znanosti koju, unatoč brojnim pogreškama kroz povijest, neopravdano smatra neprikosnovenom i svemoćnom.

Na koncu i jedan i drugi ostaju praznih ruku, dok stvarnu korist ostvaruju oni koji se njihovom ludošću naslađuju i na njoj bogate.

Razmotrimo načas poziciju Rimske crkve u Hrvata. Ugled koji uživaju ima težinu jednaku ugledu Hrvatske Demokratske Zajednice. Naime, unatoč brojnim i evidentnim grijesima, ne baš osobito bistar, ali zato prevladavajući dio hrvatskog naroda i dalje im slijepo vjeruje. Paradoksalno, ali i bolno ponižavajuće je što se institucija opterećena stigmom enormnog bogaćenja, pedofilije i homoseksualizma pandemijskih razmjera usuđuje sebe promovirati kao moralnu vertikalu! Stoga se neumitno dešava da čak i onda kada zastupa ispravne stavove, ta prebogata Crkva koja sebe voli nazivati jedinom pravom i ispravnom, poput medvjeda u staklariji počinja neprocjenjivu i teško popravljivu štetu istinskom Isusovom nauku. Tko ju uopće, osim onih koji joj već pripadaju može shvatiti ozbiljno? Ukoliko niste rimokatolik, bilo da ste kršćanin ili nevjernik, pobjeći ćete od nje glavom bez obzira.

Ateisti ili oni koji sebe takvim smatraju, predstavljaju se kao nevjernici. To, dakako, nije istina. Potrebno je nevjerojatno puno vjere za biti i ostati ateist. Kao netko tko je trideset i pet godina svog života bio zakleti nevjernik mogu to kazati sa potpunom sigurnošću. Jer, za vjerovati u neke bajke koje se čovjeku današnjice serviraju kao neupitne znanstvene istine što se moraju zdravo za gotovo prihvatiti zajedno sa nezanemarivim brojem neprovjerenih informacija i špekulacija, treba imati toliko slijepe vjere da je vjerovati u Jonino putovanje u utrobi ribe naspram toga daleko jednostavnije i razumnije.

Kako god, oba gledišta počivaju na dogmama, a protiv dogmi se nemoguće boriti. Sve dok neka osoba ne prihvati pošteno i objektivno preispitivanje svakog djelića svojih uvjerenja, bilo kakav suvisao dijalog ostaje nemoguć. A da stvar bude gore, gotovo svaka rasprava o abortusu u očima zagovornika pobačaja biva odmah okarakterizirana kao sukob zatucane i zaostale Crkve i naprednih i slobodoumnih ateista. Suludo, jer niti je Rimska crkva jedini protivnik, niti su ateisti jedini zagovaratelji pobačaja.

Vratimo se sada pobačaju, toj referentnoj točki za koju smo suglasni kako se u svom stavu prema njoj nikako ne možemo usaglasiti.

Dok sam se deklarirao kao zakleti ateist smatrao sam život rijetkom i dragocjenom pojavom u kozmičkim razmjerima, više nego vrijednim svakog poštovanja i očuvanja. Iako sam bio sklon odobriti pobačaj u slučaju nekih medicinskih komplikacija ili deformacija, načelno sam ipak uvijek vjerovao u potrebu da se život na svaki mogući način zaštiti i očuva.

Pogled na planetu Zemlju iz svemirskih visina, iako hipotetički i zamišljen, dobro razotkriva mnoge uvriježene zablude. Jedna od njih je zamisao kako je čovjek mjerilo svih stvari. Bez tog “kozmičkog” pogleda, mnoge činjenice je lako previdjeti.

Iz ograničene ljudske perspektive logično je da promišljanje o praktičnim pitanjima svakodnevnog ljudskog življenja započne sa čovjekovom najbližom okolinom. Iako razuman, ovakav pristup može bitno utjecati na objektivnost pristupa temama koje se tiču velikog broja ljudi. A pitanje pobačaja nipošto nije i ne smije biti razmišljanje koje ostaje u domeni interesa dvoje pojedinaca ili jedne obitelji. Utjecaj i implikacije takvog čina kao što je ubojstvo nerođenog djeteta izravno utječu na društvo u cjelini ostavljajući ožiljke i povrede na svim razinama ljudskog postojanja.

“Svemirska” perspektiva pokazuje nam dva vrlo dragocjena elemenata za promišljanje o životu i čovjekovom mjestu u toj složenoj slagalici.

Najprije, čini se kako je u kozmičkim razmjerima život iznimno rijetka pojava. Unatoč čovjekovim dugogodišnjim naporima da otkrije izvanzemaljski život bilo gdje u bespućima poznatog svemira, za sada nema ni najmanje naznake da se život, u smislu u kojem ga mi shvaćamo i razumijemo, dogodio bilo gdje osim na jednoj za svemir zanemarivo sićušnoj grudi materije, zvanoj Zemlja.

A ako je život uistinu takva rijetkost kakvom nam se za sada pričinja, ne čini li ga to izuzetno važnim i dragocjenim?

Drugo, razumni život je još veća rijetkost. Realno govoreći, i na vlastitoj planeti čovjek zamjećuje kako se inteligencija opaža tek kod nekolicine životinjskih vrsta, a u svom najrazvijenijem obliku, samo u čovjeka.

Nije li onda oduzimanje života tragičan događaj koji je po svojoj naravi uvijek negativan, neželjen i zao? I nije li očuvanje života i njegova zaštita obaveza i odgovornost svakog čovjeka kao razumnog i inteligentnog bića?

Temeljni problem priče o abortusu, gledano iz ateističke perspektive je svjesno uništavanje nečega što s pravom smatramo najvećim blagom ne samo čovjekove civilizacije, nego i čitavog svemira. Uzmimo u obzir da se nasilno oduzimanje nečijeg života smatra teškim grijehom u svim ljudskim civilizacijama svih vremena.

Dakako, u određenim situacijama pojedina društva su ozakonila neke vrste oduzimanja života, pa tako i danas imamo praksu izvršenja smrtne kazne u mnogim zemljama svijeta, a i neka ljudožderska plemena smatraju časnim pojesti svog neprijatelja ili umrlog srodnika. No, ako ostavimo po strani te “izuzetke koji potvrđuju pravila”, vidimo kako u svim državama svijeta koje smatramo prosvječenima i civiliziranim postoji tendencija da se smrtna kazna ukine i zamjeni drugim, humanijim, vrstama kažnjavanja.

Upravo ovo me i najviše čudi kod pobornika ubojstva nerođene djece. S jedne strane zalažu se za ukidanje smrtne kazne, spašavaju napuštene životinje i donose brojne nove zakone kojima, primjera radi, sankcioniraju zlostavljanje i ubijanje životinja, a istovremeno bez krzmanja zagovaraju hladnokrvno ubojstvo bespomoćnih ljudskih bića koja čak nemaju nikakvu mogućnost da se izjasne ili izbore za vlastito pravo na život. Paradoksalno, ali čini se da je humanije i korektnije spriječiti ubojstvo štenaca ili mačića, nego li ljudskog bića.

Dragi pobornici pobačaja, ako je ovo vama normalno, ja ozbiljno sumnjam u vaše duševno zdravlje i sposobnost rasuđivanja! Jer između kiretaže i plinske komore ja zaista ne vidim nikakve suštinske razlike: u oba slučaja radi očuvanja sebičnih interesa jednog ljudskog bića oduzima se život drugog ljudskog bića, odričući mu pri tome ne samo pravo na život, nego i negirajući njegovu ljudskost.

Iz teističke perspektive problem je daleko jasniji. Uz sve ranije izložene argumente koji bi, ruku na srce, trebali biti sasvim dovoljni da se pobačaj zakonom zabrani, štovatelji živog Boga krajnje ozbiljno shvaćaju zapovijedi svog Boga i Stvoritelja koje su vrlo jasne i izravne. “Ne ubij!”, zapovijeda Bog, a nešto kasnije za ubojicu bezuvjetno traži smrtnu kaznu. Što se kršćana tiče, ovdje prestaje svaka rasprava i svaka dilema. Abortus je ubojstvo i točka.

Po ovom pitanju za kršćane nema i ne može biti nikakvog razgovora, čak i ako su liječnici. Na koncu, postali su liječnici da bi liječili ljude i spašavali živote, a ne da bi ih oduzimali. Za razliku od ateista koji ne poznaju Boga oni znaju da je Bog Stvoritelj i kadar i voljan pobrinuti se valjano za svaku osobu u svakoj situaciji.

Zbog svega navedenog, za vjernika, jedina moralna dvojba može se voditi se oko toga treba li u slučaju rizičnog porođaja spašavati život majke ili život djeteta, i tu, bojim se, nema nekog gotovog recepta, već svaku situaciju liječnik kršćanin treba na licu mjesta raspraviti sa Bogom, čineći ono što mu savjest odobrava i što je pravo u Božjim očima.

Za bezvjernike ovakvo gledište nema i ne može imati smisla. Iz njihove perspektive, ne postoje ni čuda, ni Čudotvorac, nego samo i jedino Znanost prema kojoj se, de facto, odnose kao prema nekoj vrsti božanstva koje daje mnoge dobre odgovore, ali ponekad, često i kada je to najpotrebnije, nemoćno šuti.

Za kraj valja nam postaviti pitanje odakle tolika navala za legalnim ubojstvima nerođene djece. Iskren i realan odgovor glasi: iz obijesti, nemorala i neodgovornosti sve većeg broja ljudi današnjice koji u svemu ponajprije gledaju vlastiti interes i zadovoljstvo, a tek nakon toga, možda samo ponekad i samo u nekim područjima života, i na dobrobit drugih.

Nažalost, kada je takvih ljudima kvalitet života doveden u pitanje, ili ne daj Bože, sam život, ne postoji to “pravo” za kojim neće posegnuti kako bi ostvarili cilj koji su su zadali. I vjerujte mi, nimalo ih neće biti briga za žrtve koje će netko drugi radi njihovog sebičnog interesa morati platiti.

Rješenje problema pobačaja ili bolje rečeno ozakonjenog čedomorstva zato nisu ni zabrane, ni legalizacija, ni protestni skupovi,ni nametanje religijskog stava, nego moralna obnova dekadentnog i sebičnog društva koje je već odavno premašilo mjeru grijeha zbog koje su jednom davno zbrisane sa lica zemlje Sodoma i Gomora.

Jer u društvu kojem nedostaje empatije i odgovornosti ništa ne može valjati, niti valjano funkcionirati. Ozdravljenje društva kao cjeline ne može donijeti ni ekonomija, ni politika, ni religija, ni aktivizam bilo koje vrste, iako mogu biti od koristi ako su valjano usmjereni.

Stoga, sve dok svoju djecu vlastitim primjerom ne poučimo pravom značenju već dobrano zaboravljenih pojmova kao što su: poštenje, čast, odgovornost, suosjećanje, socijalna osjetljivost, moralnost, radišnost, iskrenost, bogobojaznost i dobrota, sve što radimo i govorimo neće imati nikakve trajne vrijednosti.




Kambelovac, 25.06.2019.g.
https://www.facebook.com/notes/zoran-bijeli%C4%87/licemjerje-modernih-farizeja/10159137786914848/

Oznake: abortus priziv savjesti licemjerje

25.06.2019. u 20:25 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.03.2018.

UMIRANJE IZNUTRA...




Tjelesni čovjek ne prima što je od
Duha Božjega; jer mu je to
ludost, i ne može razumjeti, jer
treba duhovno prosuđivati.
| 1.Kor 2:14 |



Godinama susrećem mnoge kršćane koji su napustili zajedništva u lokalnim crkvenim zajednicama nezadovoljni nebiblijskim učenjima, protubiblijskim praksama, toleriranjem grijeha, nedostatkom ljubavi ili zbog već nekog petog, stotog ili tisućitog razloga. Zapravo, nevjerojatno je koliko puno takvih ljudi ima. Pomislio bi čovjek kako su se ti svi pravednici okupili zajedno i utemeljili neku novu, doktrinalno i teološki ispravnu zajednicu, pa su se svi zdušno bacili na širenje radosne vijesti i spašavanje izgubljenih duša.

No osim rijetkih pojedinaca koji su oformili nove kršćanske zajednice ili kućne grupe, većina preostalih nezadovoljnika ostali su upravo to - nezadovoljni buntovnici kojima nitko i nigdje nije dovoljno dobar i pravovjeran ukoliko ne misli uvlas baš kao i oni. Pa čak i tada teško da se može naći netko kadar zadovoljiti visoke kriterije koje nadmašuju i njihova vlastita dostignuća. Ostaju tako besplodni i izolirani, zazirući od svih i svima pronalazeći mane. Jer, lakše je gledati trun u oku brata svojega, nego se vlastitim brvnom pozabaviti.

Postoje, moramo priznati, i sasvim valjani razlozi da bi se napustilo neko zajedništvo. Idolopoklonstvo, lažni nauci, manipulacija vjernicima u svrhu vlastitog dobitka, nametanje restrikrivnih obrazaca ponašanja, zabrana i nauka zbog kojih zajednica poprima obilježja kulta… Sve su to već snažna i duboka odstupanja od onog nauka što nam ga je Gospodin Isus, zajedno sa svojim učenicima, ostavio u naslijeđe.

Iz takvih pogubnih okruženja čovjek mora bježati glavom bez obzira, uče nas njihovi osvjedočeni protivnici, ni ne shvačajući da su najčešće i sami žtve crkvenih “totalitarnih” sustava. Postavljajući se strogo legalistički oni zaboravljaju da tako izranjavljeni i oštećeni nisu i ne mogu biti dobar primjer i savjetnik na putu za zdrav kršćanski život. I da ne bi tko krivo pomislio - daleko od toga da njihovo iskustvo treba prešutjeti ili ga se odreći, no bez temeljitog procesa oporavka unutar Tijela Kristovog oni i dalje ostaju ono što su u trenutku izlaska iz neke zajednice bili - “oštećena roba”. Oni su ranjenici kojima najprije treba poviti rane, zaliječiti ih i potom ponovno o svemu ispravno poučiti.

Ali kako nekome tko je jedva živu glavu izvukao iz neke sekte u kojemu su mu godinama ispirali mozak, utuviti u glavu da poniznost, pokornosti i poslušnost autoritetu nisu nužno negativne kategorije? Ne treba nas zato čuditi kada mnoštvo takvih zombi-kršćana svoje duhovno zajedništvo traži i ostvaruje u virtualnoj sferi, na društvenim mrežama i raznoraznim forumima, chatovima ili messenger porukama u kojima se sugovornicima mogu prikazati onakvima kakvi bi željeli biti, a ne onakvima kakvi zaista jesu.

Njihova duhovna poruka uvijek je jedna te ista: ovi ne valjaju - izađi van, oni ne valjaju - izađi van, ni ovi treći, ni peti, ni šesti ne valjaju - izađi van! Da, mnoge stvari na koje upozoravaju istinite su. Sve je više hereza, krivih nauka, suradnji sa bezbožnicima ili idolopoklonicima, ili pak liberalizma i zloupotrebe samonametnutog duhovnog položaja. No, kada ih upitate koja to onda zajednica po njihovim kriterijama drži zadovoljavajući standard, da bi u njoj vrijediloi biti, čuti ćete samo floskule o “univerzalnoj crkvi Božjoj koju tvore svi koji su nanovorođeni bez obzira gdje se nalaze”, uz onu obaveznu često krivo protumačenu Isusovu izjavu iz Mateja 18:20 koja kaže “gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima”. Ali, konkretan odgovor u koju se to lokalnu zajednicu valja uključiti, u pravilu nikada nećete dobiti.

Hvala Bogu na onima koji su na vrijeme shvatili da kršćanstvo nije poslušnost doktrinama niti crkvenim naucima, nego je to poslušnost Božjoj Riječi i vodstvu Duha Božjega. Nažalost, dok će većina s lakoćom ispovijedati nezabludivost Biblije, koju će uzgred budi rečeno, njačešće tumačiti i citirati onako kako im najbolje odgovara, malo ih je koji će jednakovrijednim držati, i još k tome u stvarnosti prakticirati, život vođen Božjim Duhom.

Istina, skoro svatko danas kaže da je “vođen Duhom” ili da mu “Bog govori”, no većinom su to samo fraze u koje ni oni, ako im je ostalo još imalo osjećaja za realnost, ne mogu vjerovati.

Ali, postoje i takvi koji uistinu imaju stvaran odnos sa živim Bogom! To su oni koji su odustali od sebe i svojih sebičnih tjelesnih prohtjeva i potpuno se podložili Božjim zapovijedima i Božjem vodstvu. Ne da su oni postali savršeni i da nikada ne pogriješe. Tko tako što kaže ne zna o čemu govori. Ali, one koji su zaista Duhom vođeni lako je prepoznati.

Znate, oni su jednomisleni i u istom Duhu. Njima ne treba trošiti vrijeme na beskonačne rasprave i dokazivanja. Kada o nečemu govore, njihove rečenice nisu prepune mudrih i uzvišenih riječi, sa bezbroj teoloških opisa. Ne, one su jasne i koncizne, posve lišene suvišnih riječi. U kraljevstvu nebeskom na cijeni je naime rad, a ne priča. A za priču će već biti vremena, tamo gore, ako nam tada do priče uopće bude stalo. No, do tamo tek valja stići…

Ne možemo i ne smijemo, međutim, zanemariti neoborivu činjenicu da je stvarno tjelesno, a ne samo duhovno zajedništvo sa drugim kršćanima iznimno važno za zdrav kršćanski život.

Božji naum nikada nisu, a nikada neće ni biti, izolirani kršćani tamo gdje već ima drugih kršćana. Kad kažem 'kršćana', mislim isključivo na nanovorođenu Djecu Božju, a ne na nominalne kršćane.

Kako samo griješimo ako se, kada govorimo o Crkvi Božjoj, hvatamo stihova 'Gdje vas je dvoje ili troje...' tumačeći kako se to odnosi na crkvu? Ali, to nije crkva, to je samo okupljeni maleni dijelić crkve. Tri ili četiri uda ne čine tijelo, iako su njegov dio. Tako ni moja tri nožna prsta nisu moje tijelo, već dio njega - ali gdje su oni tu sam i ja. Međutim, ako su odsječeni od tijela, mogu ti prsti biti uvjereni kako se ništa nije promjenilo, ali je neopoziva činjenica kako ja više nisam s njima. Ako hitno ne bi bili prišiveni natrag na svoje mjesto, te brižno povijeni i zbrinuti, umrijeti će. Ma koliko god mi šutili o tome.

Nemojmo se zavaravati kako je sa Tijelom Kristovim drugačije!

Istina je, postoje pojedinci koji su nakratko otrgnuti od Tijela bez vlastite krivnje, ali njih će Gospodin zaštiti i pricjepiti iznova u svoje tijelo kroz isto ili neko drugo lokalno zajedništvo Tijela.

A postoje ponegdje i oni pojedinci koji nemaju fizičku mogučnost zajedništva sa drugim kršćanima. U tim vanrednim situacijama Gospodin im udjeljuje izvanrednu milost da opstanu i rastu. No ne i nama koji imamo braću i sestre na dohvat ruke. Dapače, izbjegavamo li to stvarno, praktično zajedništvo sa drugima, a 'pravdamo' se nekim virtualnim zajedništvima, u grijehu smo prema Bogu, jer nismo ostali poslušni njegovoj riječi.

Bog je, naime, “dao jedne za pastire, druge za učitelje, treće za proroke”... Oprostite što pitam, ali za koga je taj pastir, učitelj ili prorok? Za one koji stoje po kućama i ne žele se podvrgnuti Božjoj volji da njegov narod bude zajedno i tjelesno i duhovno i duševno? Ili za one koji se okupljaju u njegovo ime u nekom obliku lokalnog zajedništva?

Nažalost, mnogi su prevareni idejom kako su toliko sveti da se ne smiju prljati zajedništvom sa drugim grešnim kršćanima. Da stvar bude gora, mnoge njihove primjedbe su točne i ispravno adresirane, ali su donjeli pogrešne zaključke o tome kako se trebaju nositi sa istinom koju im je Bog dozvolio da vide.

Napuštanje zajedništava nikad ni jedno zajedništvo nije učinilo boljim, ali je napuštanje zajedništva mnoge pojedince učinilo gorim.

I ne, nisu svi kršćani zdravi i nije svako kršćansko zajedništvo dobro. Neka treba kao kugu izbjegavati, jer su toliko kontaminirana da bi svako zadržavanje u njima moglo biti pogubno. No, nisu sva takva. Ima mnogo dobrih zajednica, formalnih i neformalnih koje su, iako nesavršene i pune pogrešaka, formirane po Božjoj volji. Zato moramo biti veoma oprezni kada se suočimo sa praksama ili naucima s kojima se ne slažemo.

Nipošto ne trebamo napuštati takva zajedništva samovoljno, baš kao što samovoljno ne bismo smjeli ni ulaziti u njih. Zar ne kažemo za sebe da smo Djeca Božja, vođena njegovim Svetim Duhom? Zapitajmo se onda da li smo tamo gdje nas je on pozvao ili tamo gdje smo mi smatrali da trebamo biti?

Ali, ako se nalazimo tamo gdje nam je sam Bog kazao da trebamo biti, zašto bi sumnjali u njegovu prosudbu? Tu smo gdje nas je pozvao da budemo i to sasvim sigurno nije bilo bez razloga. Možda baš tu gdje jesmo trebamo nešto važno iskusitii ili doživjeti, nešto što bi nas trebalo poučiti ili možda promjeniti. Zar smo smetnuli sa uma kako i nama treba promjena, jer smo i sami nesavršeni i pogrešivi?

Sjetimo se još nečega. Isus nije išao zdravima nego bolesnima. U 'bolesnoj' zajednici mi smo pozvani živjeti autentičan kršćanski život, vjerno prema njegovoj riječi. To će neke iritirati ali će nekima sasvim sigurno biti na blagoslov. Dobar primjer vrijedi više nego mnogo riječi, baš kao što malo svijetlo rasvjetluje mnogo tame. A upravo smo to pozvani da budemo!

S druge strane, nismo pozvani šutjeti o zlu koje vidimo, nego govoriti istinu. Ali ne 'po ljudsku' kako to rade bunđije i nepokorni, nego onda kada, kako i gdje nam Duh Gospodnji to pokaže!

Evo, baš tu se pokazuje stvarna razlika između onih koji ljube Krista i koji njega radi žele promjenu, od onih koji ljube sebe i samo sebe radi žele inicirati promjenu. Uistinu, ti drugi ne čuju vodstvo Duha pa djeluju u tijelu i na koncu bivaju progonjeni zbog vlastitog grijeha, a ne zbog istine koju su možda izrekli.

Ali onaj tko je Duhom vođen uvijek kaže pravu stvar u pravo vrijeme. Često se tada njegova riječ glasno čuje, čak i ako se njezino svjedočanstvo ne primi. Da, i on tada može biti proglašen nepoželjnim i naći se odstranjen iz zajedništva, ali tko takvoga potjera navlači prokletstvo na sebe!

Ja sam prošao tu situaciju u dvije različite zajednice. Ni iz jedne nisam protjeran, iako sam jednu zbog prigovora savjesti bio primoran napustiti. Ali nikada nisam i neću biti neprijatelj nijedne Kristove zajednice, niti želim raditi onako kako Bogu nije ugodno. Stoga, ako nešto nekome imam reći, ja to nastojim kazati u ljubavi, onda kada osjetim da je pravo vrijeme. I moram priznati da nikada nisam bio progonjen zbog toga mada sam mogao biti, jer i ti ljudi koji, eto, misle i rade drugačije od mene, nisu neki nitkovi i zločinci samo zato jer revnuju za Boga u pogrešnom razumjevanju!

Na koncu, budimo realni. Nisam ni ja uvijek i u svemu u pravu, pa nisu ni sve moje zamjerke ispravno adresirane, niti baš sve tako dobro vidim i tumačim kako se to meni može činiti!

Nemojmo se zato igrati Boga i donositi zaključke za njega! Molimo ga da nam da mudrosti i pokaže nam put. Tako ćemo, tko zna, možda i spasiti brata, ali sasvim sigurno nećemo biti oni koji dižu bune i prave rascjepe, što mnogi među nama rade.

I za kraj. Ako je netko toliko prevaren od zloga da misli kako je Božja volja da bude sam i izoliran od svih drugih kršćana u gradu, a koji nisu idolopokonici ili heretici, sam je sebe osudio na duhovno izgladnjivanje i na koncu, ne ispravi li se, i na duhovnu smrt.

Moguće je da si dio neke zajednice u kojoj su stvari zaista kardinalno pošle po zlu, pa si ju bio prislijen napustiti. Ali zasigurno postoji još Djece Božje s kojima možeš imati kvalitetno i prisno zajedništvo. Ako ih iz nekog razloga u mjestu gdje živiš još nema, uzmi si truda i evangeliziraj pa će ih biti.

No ako ne možeš biti ni s kim, a tvoj život ne proizvodi dobro svjedočanstvo da bi se drugi obratili ili tobom ohrabrili, te se izgradili da u zajedništvu budu dio Crkve Božje, a ne isfrustrirani pojedinci, onda si već duhovno mrtav ma što god ti mislio o sebi.

I, da, uzaludno ti je to govoriti.




U Splitu, 20.03.2018.g.
https://www.facebook.com/notes/misli-srca/umiranje-iznutra/1389123364527738/

21.03.2018. u 20:30 • 0 KomentaraPrint#^

KOME VJEROVATI?



Vi, koji ne znate, što će biti sutra,
jer što je vaš život? Jer ste dim,
koji se zamalo pokaže, i onda, ga nestane.
| Jak 4:14 |



U prvoj glavi knjige govorili smo o mnoštvu lažnih bogova i objasnili kako postoji samo jedan stvarni, živi Bog. Taj Bog stvoritelj je neba i zemlje. On je suvereno i svemoćno biće neizmjerne moći, mudrosti i snage. A kada već govorimo o njegovim atributima, dobro se podsjetiti kako u to ne moramo slijepo i bezrazložno vjerovati. Iako nam o tome vrlo detaljno govori Biblija, zapisana riječ Boga živoga, to nije jedini dokaz. Kao što smo već rekli, sve što je stvoreno svjedoči Božju silu, mudrost i moć.

Zastanimo načas i razmislimo o jednom primjeru. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i učinio ga je savršenim. To izvorno čovjekovo savršenstvo narušeno je grijehom. Zato, od onog zlosretnog dana do danas, svaki čovjek stari, razboljeva se i umire. No, čak i tako oštećen, čovjek svjedoči savršenstvo Božje kreacije. Razmotrimo to.

Zvanična znanost podupire teoriju evolucije kao pokušaj da se postanak života na zemlji i njegova zapanjujuća različitost objasni znanstvenim metodama. Nesumnjivo, postoje određeni znanstveni dokazi koji upućuju na činjenicu da određeni organizmi imaju sposobnost prilagodbe okolini u kojoj žive. Međutim, nedostaju nepobitni dokazi koji bi potvrdili teoriju da se život razvio iz tzv. “primordijalne juhe”, mješavine beživotnih kemijskih elemenata koji su se, na nekakav nama nepoznat način, tijekom vremena udruživali u različite kombinacije atoma i molekula koje su na koncu urodile onim što nazivamo život. U zbilji, nemamo valjanih dokaza da je ikada iz bezivotnih kemijskih elemenata spontano nastavo život, baš kao što nemamo nikakvih dokaza da je jedna živa vrsta uistinu evoluirala u nešto suštinski različito.

Kada o tome učimo u školi, sve je naizgled jasno. Mi vjerujemo autoritetu koji nas poučava. Naše povjerenje je stupnjevano i sa svakim višim stupnjem postaje sve više apstraktno. Mi vjerujemo profesoru jer ga poznajemo, ali i zato što vjerujemo da je valjano educiran o materiji koju podučava. Vjerujemo, nadalje, autoritetu obrazovne ustanove u kojoj se naš učitelj školovao. Vjerujemo i autoritetu države koja podupire i održava obrazovni sustav. Zatim vjerujemo i autoritetu znanstvene zajednice koja stoji, ili bi trebala stajati iza sveukupnog nauka kojemu smo poučeni.

Nije mi namjera obezvrjeđivati znanost ili trud i znanje znanstvenih radnika. Štoviše, znanost držim potrebnom, korisnom i dobrom. No, kao i sve što postoji na ovome svijetu, tako i znanost mora biti podložna provjeri i kritičkom preispitivanju. Naime, izravna posljedica današnjeg obrazovnog sustava jest da mnoštvo podataka kojima smo naučeni prihvaćamo bez valjane provjere. Tako naše poznavanje svijeta i zakonitosti koje u njemu vladaju nije u potpunosti utemeljeno na znanju, nego više na vjeri u autoritet onoga od koga učimo. Mi, naime, u većini slučajeva bespogovorno vjerujemo kako je ono čemu smo poučeni istina, te na temelju tih i takvih spoznaja gradimo daljnje zaključke i vjerovanja.

Međutim, moramo se prisjetiti kako je znanost mnogo puta u povijesti opovrgla samu sebe i novim spoznajama zamijenila do tada važeće spoznaje, u koje se do tada bez pogovora vjerovalo. Stoga nema jamstva da je sve čemu smo poučeni nužno i potpuna istina.

Brzi napredak znanosti tijekom 19. i 20. stoljeća uvjerio nas je kako znanost omogućava čovjeku da bude gotovo svemoćan, mudar i snažan. Velika čovjekova dostignuća postala su tako kao omča oko vrata čovjekovom razumu. Lako nam je, naime, upasti u zamku da više vjerujemo onome čemu smo poučeni, nego vlastitim očima.

Vratimo se sada na teoriju evolucije i naš primjer o stvaranju čovjeka. Teorija evolucije je i danas, više od 150 godina od njezinog predstavljanja javnosti i dalje - teorija! Nemojmo preko te činjenice olako prelaziti. Iako nas uče o evoluciji kao nedvojbenoj činjenici, to naprosto nije istina. Teorija je samo pretpostavka, a samo potpuno potvrđena teorija može biti potvrđena kao nepobitno utvrđena istina. Kada bi nauk o evoluciji zaista bio dokazana znanstvena činjenica imali bismo “Zakon evolucije”, a to ni nakon stoljeća i pol - nemamo!

Spomenuli smo Božje stvaranje čovjeka i to je nešto u što kao biblijski kršćanin doista vjerujem. Nije to samo zbog toga što u Bibliji tako piše, već i zato što mi tako nalaže zdrav razum. Nisam znanstvenik da bih se trebao priklanjati najboljim dostupnim podacima koje valja nekako znanstveno objasniti, već znanstvene činjenice promatram u svjetlu onoga što sam o svijetu, životu, ali i o Bogu, imao prilike spoznati do sada.

I evo što sam zaključio. U našem tijelu ima više od 50.000.000.000.000 (pedeset tisuća milijardi) stanica. Prosječna veličina stanice u ljudskom tijelu je 10 mikrometara (miljuntnih dijelova metra). Najmanje su crvene krvne stanice koje su velike 0,0075 mm, a najveća je jajna stanica veličine 0,2 mm. Kada bi se sve krvne žile u jednom čovjeku spojile bile bi duge 100.000 km! Unutar svake stanice nalazi se DNK, složena spirala aminokiselina od nekih 3.000.000.000 (tri miljarde) jedinica. DNK je svojevrsno “uputstvo za sastavljanje organizma”, a u njemu se, kodirani uz pomoć samo četiri osnovne aminokiseline, nalaze zapisani svi podaci o organizmu. Primjera radi, tvoj DNK sadrži informacije o građi svakog dijelića tvoga tijela, od boje očiju, kose, oblika ušiju, duljine ruku, boje kože i sl. Zanimljivo je da se samo 0,2% zapisanih informacija odnosi na ono što te čini jedinstvenim i različitim od drugih. Pojednostavljeno rečeno, DNK je kao računalni program po kojem organizam izgrađuje i održava sam sebe. Zapanjujućih podataka ima još mnogo. Na primjer, u krvi imamo oko 25 milijardi eritrocita (crvenih krvnih stanica). Kada bi ih poredali jedne do drugoga mogli bi 4 puta opasati zemljinu kuglu. Vjerujem da ne trebamo i nabrajati dalje. Sa svim ovim iznesenim podacima jedva da smo dotakli djelić čudesnog ustroja ljudskog organizma. Ali, već bi i ovo trebalo biti dovoljno da se zamislimo nad čudnim učenjem koje nas želi uvjeriti kako je svo to silno čudo besprijekornog funkcioniranja nastalo sasvim slučajno iz neke pretpostavljene nakupine anorganskih tvari.

Na kraju, svatko mora razlučiti za sebe kome ili čemu želi vjerovati. Ja ne mogu povjerovati da je život nastao slučajno. Vjerujem da je život na zemlji namjerno stvoren i da ga je stvorilo biće neshvatljive mudrosti i sposobnosti. Čovjek je, dakle, stvoren a ne nastao; planiran, a ne slučajan. Kada tako sagledamo stvari postaje jasno i razumljivo da Tvorac neba i zemlje nije neka neosobna sila nezaintersirana za svoje stvorenje, već dobar Otac koji i danas još uvijek brine za nas i želi s nama uspostaviti blizak odnos pun ljubavi!



Iz knjige: Kršćanstvo 21. stoljeća: Istina ili mit?
https://www.facebook.com/notes/misli-srca/kome-vjerovati/1383729415067133/

21.03.2018. u 20:20 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 10.03.2018.

ODVOJENI OD STADA?




Ali ako jedan drugoga grizete i izjedate,
gledajte, da jedan drugoga ne istrijebite!
(Gal 5:15)



Dok promatram lokalne zajednice Tijela Kristovog u gradu u kojem živim, ali i u drugim gradovima u regiji, ne mogu se ne zapitati kamo smo se to mi zaputili? Možda ovo pitanje nekome izgleda čudno, ali kada uzmemo u obzir raznorodnost lokalnih zajednica daleko čudnije zvuči podatak o brojnim kršćanima koji ne pripadaju niti jednoj organiziranoj kršćanskoj skupini. Otkud, dakle, “nesvrstani” kršćani među nama?

Jedan dio čine zasigurno oni na koje nas pastiri vole upozoravati i njima plašiti. To su oni nepokorni, samoživi, nepoučljivi “kršćani” puni prezira i zamjeranja prema onima koji revnuju za kraljevstvo Božje. Oni su sami besplodni i beskorisni, ali uvijek imaju spremno mišljenje o nekome ili nečemu. Dakako, takvi su uistinu “neprijatelji križa”, “bezvodni oblaci što ih vjetri raznose”.

No, postoje i oni drugi. Oni povrijeđeni, razočarani i osamljeni, ali gladni i žedni istine i ispravnog bogosluženja. Takvi se ne mogu i ne žele zadovoljiti kompromisnim i mlakim kršćanstvom koje danas, nažalost, prevladava. Mnogi su upravo zbog toga napustili zajednice u kojima su stasali. A to je nešto što se, zapravo, u većini slučajeva nije trebalo dogoditi.

Crkva se mora iznova obnavljati kroz obnovu pojedinaca koji ju tvore. Kada to kažem ne mislim samo na univerzalnu Crkvu - Tijelo Kristovo, koju sačinjavaju svi nanovorođeni kršćani, neovisno o tome kojoj loklanoj zajednici pripadaju. Mislim na lokalnu Crkvu. Crkvu u Splitu, Crkvu u Zagrebu, Crkvu u Sarajevu, u Beogradu, u New Yorku…, bilo gdje.

Moramo razumjeti da proces degradacije crkvenog nauka i praksi nije slučajnost, nego pravilo. Svjedoče nam o tome novozavjetni izvještaji i brojna upozorenja o lažnim učiteljima i krivim naucima što su ih apostoli već tada izrekli. Crkva se suočava za herezama i zloupotrebama u svakom danu od svog postanka. I suočavati će se s njima sve do Kristova povratka. Stoga ne postoji niti jedna lokalna zajednica na svijetu, u bilo kojem vremenu, koja bi od toga bila izuzeta. Nužno je zato da budemo budni, ali i da sve preispitujemo. Ne znači to samo preispitivati one koji nam dolaze da bi nam služili ili one koji nam već služe, već u prvom redu znači biti spreman na svakodnevno preispitivanje samoga sebe. Jer od pogreške i krivog razumjevanja nitko nije cijepljen.

Postoji anegdota koju uvijek rado prepričavam. Prije dosta godina, kao još mlad kršćanin, molio sam Boga da mi razjasni što trebamo uraditi ako bi, nedaj Bože, došlo do te žalosne situacije da pastir i crkveno vodstvo zastrane i odlutaju od istine? Odgovor koji sam dobio jako me iznenadio. Bog mi, naime, nije rekao da trebam napustiti takvu zajednicu ili da se trebam silom suprotstaviti onima koji zajednicu vode putem propasti. Baš naprotiv, rekao mi je da to nije moja, nego njegova stvar!

Dozovolite mi da tu poruku napišem onakvu kakva se ona oblikovala u mom srcu, jer iako nisam čuo Božji glas ušima, te su se riječi urezale duboko u moj um. Evo što mi je Gospodin tada kazao:

“U mojoj Crkvi nema buna i revolucija! To je moja Crkva i ja njome upravljam. Ako su ljudi kojima sam ja dozvolio da čuvaju stado zgriješili i odlutali od ispravnog puta, ja ću se s njima parbiti. A ti budi moje svjetlo tu gdje jesi. Gradi i jačaj svoj osobni odnos sam mnom i slijedi moje upute. Ti ćeš tada zrcaliti moju svetost i rasvjetljavati tamu koje se nadvila nad zajednicu. A ja ću pozvati i druge da ti se priduže i zrcale moju svijetlost. Tako će biti sve više svjetla među vama, a sve manje tame. Svojom ću svjetlošću ozdraviti crkvu i neću dati da propadne ni jedan koji sve svoje pouzdanje stavi u mene.”

Vratimo se sada onima koji su se našli suočeni sa grijesima i krivim naucima u zajednicama kojima pripadaju. Prije nego se odluče donijeti tako drastičnu odluku kao što je napuštanje zajedništva svetih, postoji nekoliko stvari kojih moraju biti svjesni.

Lokalnu crkvenu zajednicu kojoj pripadaš, ili je osnovao Krist, ili ju je ustanovio čovjek.

Činjenica je da su neke crkvene zajednice nastale rascjepom neke druge crkvene zajednice kao posljedica žalosnih događaja koji se nisu smjeli desiti. Vođe lokalnih crkvenih zajednica će nas revno upozoravati na zajednice koje su utemeljili nepokorni, samoživi ljudi koji se nisu bili spremni podvrgnuti nijednom drugom autoritetu osim svoga, no rijetko će tko spomenuti zajednice koje su utemeljili pojedinci protjerani iz nekog zajedništva iz jednostavnog razloga što su - čvrsto stajali na Riječi i govorili istinu.

I dok su ove prve nastale iz grijeha pa neminovno baštine prokletstvo minulih događaja, ove druge su nastale voljom Božjom sa svrhom da sačuva pravednike. Međutim, kada govorimo o ovim zajednicama gledajući na okolnosti njihovog nastanka, ne smijemo smetnuti sa uma kako su se tijekom vremena tim zajednicima vjerojatno pridružili i neki drugi ljudi. Tako u njima istovremeno borave i oni koji su učestvovali u stvaranju zajednice, kao i oni koji sa početnim okolnostima nemaju ama baš nikakve veze.

Ono što se sada moramo zapitati jeste čini li takvo stanje neku zajednicu ne-Kristovom?

Nažalost, sasvim je moguće da neka zajednica toliko zastrani da ona manjina zaista (pravo)vjernih u njoj više ne bude dostatna da Gospodin tu zajednicu nazove svojom.
No, dok u toj zajednici postoje oni koji ljube Krista ima i nade da se stvari mogu promjeniti. Zbog njih će Krist, koji je Glava svome Tijelu, poduzeti sve što je potrebno da se zajednica kao cjelina odvrati od grijeha.

To naprosto znači da će oni koji se protive zdravom nauku Evanđelja i koji se u svojoj duhovnoj sljepoći, zavaranosti ili nadmenosti protive Bogu, ili odvratiti od svojih grijeha i zabluda ili biti zauvijek odbačeni od Krista. Možda je ipak točnije reći kako oni koji rade krivo vlastitim grijehom sami sebe izopćuju iz Božje prisutnosti. Oni uistinu sami na sebe gomilaju Božji gnjev do onog trenutka kada će se ili slomiti pod Božjim osvjedočenjem o vlastitom grijehu da bi se vratili pravednosti, ili do trenutka kada će im srca postati tako nepopravljivo tvrda da ih Bog, poštujući slobodu njihove volje, više ni na kakav način neće moći potaknuti da se odvrate od grijeha.

Božji plan ozdravljenja neke zajednice, međutim, može biti ugrožen ako oni koji su Bogu vjerni samovoljno odluče napustiti zajednicu. Jer bez njih ta zajednica više nema nikoga da je posvećuje i svjedoči za istinu. Zato takva zajednica ostaje duhovno mrtva i bez nade za oporavak. S druge strane, dokle god u njoj ima svetih pojedinaca, postojati će i nada za njezino ozdravljenje. Dakle, kada u nekoj zajednici ima i samo nekoliko vjernih ljudi, ili čak samo jedan, njihov ostanak u zajednici može imati svrhu.

Da, ponekad će Bog nekome jasno staviti do znanja da je vrijeme da ode. Kako li je samo žalosna i jadna takva skupina “kršćana” koju Bog ostavi bez nade i smisla! Oni mogu nastaviti sa izvanjskim obličjem pobožnosti, mogu imati brojno članstvo i tehnički besprijekorna bogoslužja, ali neće imati najvažnije - Duha Božjeg da ih vodi ka istini.

Zapitajmo se ipak, što bi se desilo kada bi Bog tim ljudima kazao: “Ostani tu gdje jesi, ne napuštaj tu iskvarenu, nefunkcionalnu zajednicu!”. Uistinu, što ako ih je Bog postavio da budu i ostanu dio te zajednice, kako bi svetim življenjem posvećivali čitavu zajednicu prinoseći je ustrajno Bogu sa molitvom da se otvore zatvorene duhovne oči prevarenima?

Ostati, otići, služiti ili mirovati - sve ovisi o tome što će Bog u konkretnoj situaciji reći!

Nađemo li se i sami u takvoj situaciji da vidimo mnoge krive nauke i prakse unutar zajednice, moramo biti mudri i oprezni da ne uradimo ni jedan korak bez Boga. A da bismo imali Božje vodstvo i bili vođeni od Duha Božjega, a ne od duha ovog svijeta, moramo zaboraviti na naš ljudski način razmišljanja. Uradimo li tada kako nam pamet nalaže sva je prilika da ćemo postupiti legalistički i samostalno poduzeti naredni korak. Bez obzira što uradili, time se suprotstavljamo Bogu, jer mu djelovanjem u vlastitoj snazi odričemo pravo i mogućnost da nas vodi!

Susreo sam mnogu braću koja su u takvoj situaciji dozvolili da im neprijatelj Božji, sotona, šapće u srce otrovne laži i tako nagomila gorčinu u njihovim srcima. Mnogi od njih i danas lutaju od zajednice do zajednice ili dokono sjede u svojim kućama. Ali dok svima nalaze mane, sebe nikada ne mjenjaju. Oni nisu ostali vjerni Bogu, jer nisu tražili Njegovo lice i nisu u molitvi i postu čekali da čuju naputke Duha o tome što Bog želi da urade.

Nije zato problem što vidimo mnoge loše stvari u našim lokalnim zajednicama. One postoje zbog naše nesavršenosti i uvijek će ih biti. No, mi ne vidimo uvijek dobro. Neke “loše” stvari zapravo nisu loše, baš kao što ni neke “dobre” stvari nisu uvijek dobre. I da, neke loše stvari su ponekad i puno gore nego što nam se čini.

Ali ne zaboravimo da Bog dobro zna što radi! On nijednu zajednicu nije ostavio bez zaštite - on i dalje brine o njima i nastoji uvesti red. Za sada to možda još uvijek čini na nježan način, no uskoro možda i 'zamahne metlom'.



Split, 09.03.2018.g.

Oznake: crkva bog zajednica raskol duh sveti pojedinac vod

10.03.2018. u 20:21 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.01.2018.

KAMO IDEŠ ČOVJEČE ?




Bio je tako jedan sprovod. Još jedan od onih na kojem nisam bio. A kako nije bio ni moj vlastiti sprovod, ni sprovod nekog od mojih bližnjih, mogao bi netko pomisliti kako za mene ni po čemu nije imao razloga biti važan. I zbilja, da je toga dana u crnu zemlju položen netko drugi, to bi i za mene i za mnoge druge meni slične, bila i ostala suha istina.


Pa ipak, simbolika tog sprovoda i smisao koji je naizgled niotkud pomolio svoju glavu iznad beznađa u kojem se, poput utopljenika već desetljećima batrgamo, potakle su me na razmišljanje. Kao što su, uostalom, potakle i nekoliko desetina mnogo pismenijih i nadarenijih ljudi od mene. Kao što su, uostalom, potakle i nekoliko stotina tisuća ili ako je kome draže, nekoliko stotina hiljada onih koji su u tom sprovodu i u brojnim medijskim napisima o njemu iznova pronašli neugasivi tračak nade.

Hiljade ili tisuće, tisuće ili hiljade, eto prilike da uglas graknu sve tamne sile ovoga turobnog svijeta prozivajući za čin izdaje sve nas koji pravovjerno i pravocrtno ne dijelimo njihove silom nametnute ideale. Ali, ako ste sada pomislili da ću vam pričati o politici, ljuto ste se prevarili. Mene, kao i sve te hiljade tisuća, ili tisuće hiljada, politika nimalo ne zanima.

Ja zapravo jako malo zajedničkog imam s tim ljudima. Baš kao i oni sa mnom. Zajedničko nam je valjda samo to što duboko u svojim srcima razabiremo kako istinu i dobrotu nije moguće ni ukrotiti, ni sakriti, ni ugušiti… Zajedničko nam je, valjda, tek to da u svojim srcima još uvijek nismo prisegli porobljujućem jednoumlju, nego i dan danas, jednako neuklopljeni u ovaj nakaradni svijet kao i prije deset ili dvadeset godina, tvrdoglavo ne pristajemo na zlo koje nam je bezočno servirano. I koje nam se još uvijek servira.

Ali priča o dobru u zlu ne može se ispričati političkim rječnikom. Nisu u tome uspjeli ni oni desni, ni oni lijevi, ni oni nacionalni, kao ni oni anacionalni. Govor o dobru i pravednosti može se izreći samo jednim jezikom, jezikom kojega je za razumjeti i njime vladati potrebno najprije - živjeti. Baš nam zato podjednako suho i bezlično zvuče i ostrašćena razmetanja stjegonoša hladno-liberalnog ateizma, kao i nacionalno nabrijana nagurivanja klera.

Žalosno je samo da je bio potreban jedan sprovod da nas, makar na trenutak podsjeti, kako ti jalovi i isprazni poslušnici, čak ni kada se u pravovjernom naporu svim silama upru da nas u nešto uvjere, ne uspijevaju proizvesti ništa više od još malo više bijede i još malo više jala oko nas. Ali, ne nužno i u nama.

Bio je tako jedan sprovod. Još jedan od onih na kojem nisam bio. A kako nije bio ni moj vlastiti sprovod, ni sprovod nekog od mojih bližnjih, mogao bi netko pomisliti kako za mene ni po čemu nije imao razloga biti važan. I zbilja, da je toga dana u crnu zemlju položen netko drugi, to bi i za mene i za mnoge druge meni slične, bila i ostala suha istina.

Pa ipak, to razorno licemjerje huškačkih ideologija najveći je danak uzelo generacijama koje su onih mračnih devedesetih godina tek počele stasavati. Tada je, kažu, “napokon ugašen mrak, a upaljeno svijetlo”. U nekoj novoj stvarnosti u kojoj je malo tko imao želju živjeti, mraku ateizma suprotstavio se bauk teizma. Tako se jedan totalitarizam sukobio s drugim, a da se ništa na bolje promijenilo nije.

Danas, dok se jedni sa čežnjom i simpatijama, a drugi sa neskrivenom mržnjom i prezirom prisjećaju nekog drugog i drugačijeg vremena kojemu je pripadao i onaj koji je, eto, netom otišao tijelom sa ovoga svijeta, razumijem kako je tek sad, otišavši, ostao još prisutniji kao simbol otpora kojega nitko i ništa ne može osporiti.

Da, bio je prije neki dan jedan sprovod. A biti će ih, prije ili kasnije još. Međutim, neće odlaziti samo oni “dobri”, niti samo oni “loši”. Biti će na koncu svakome i onaj njemu jako važan sprovod. I zbilja, toga ćeš dana u crnu zemlju biti položen upravo ti. Ne znam što će tada o tebi govoriti ljudi, baš kao što ne znam hoće li i o tebi na ovom svijetu hvalospjeve pisati neka vješta novinarska pera. To ti na koncu, neće biti ni važno.

I dok će oni koji ostaju govoriti o tebi kao o onome koga više nema i nikada više biti neće, ili možda kao o onome koji uživa negdje na nebesima i veselo čavrlja sa anđelima, ni jedni ni drugi neće biti u pravu.

Onoga će dana tvoja vječna i neugasiva duša morati dati račun za tvoj odnos prema Dobru i prema Zlu. Shvatiti ćeš tada, a morao bi već sada, da tvoja budućnost ne ovisi ni o Naciji, ni o Crkvi, ni o idelogijama, ni o dobrim dijelima, niti o još boljim željama. Sve su to dobre stvari, ali tvoje sutra ovisi samo o tvom izboru danas. Danas, naime, imaš priliku izabrati: blagoslov ili prokletstvo, u ovom životu ovdje, ali i u onom životu poslije.

Ali za razliku od parlamentarnih izbora na kojima si, u najboljoj namjeri, naivno mislio kako ćeš nešto promjeniti, tvoj današnji izbor ne vrijedi samo za tebe. On uistinu može puno toga promijeniti. I ne samo onda, jednog dana, kad dođe tvoj čas, nego i sada, kada svojom voljom biraš hoće li tvoj vlastiti život biti ovome svijetu na blagoslov ili na prokletstvo.

Jer, biti će na koncu i tebi onaj jako važan sprovod. Toga ćeš dana u crnu zemlju biti položen upravo ti. Ne znam što će tada o tebi govoriti ljudi, baš kao što ne znam hoće li i o tebi na ovom svijetu hvalospjeve pisati neka vješta novinarska pera. To ti na koncu, neće biti ni važno. Ali dok si još živ i dok još možeš birati, potrudi se da tvoj život ne ostane samo “pucanj u prazno”.



U Splitu, 15.01.2018.g.

Oznake: sprovod, književnik, sudbina, Predrag Lucić

18.01.2018. u 21:36 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.07.2017.

O NEPOVRIJEDIVOSTI BRAKA




"Brak nije naš izum i Crkva nema ovlast promijeniti narav sakramenta. Crkva naprosto ne može prihvatiti one zajednice u kojima je jedan od supružnika već prije sklopio brak te zaključio kako se danas živi u sekulariziranome društvu u kojemu nedostaje katehizacija, vjerski odgoj i obrazovanja, a svjedočimo i mnogim zakonima koji su usmjereni protiv obitelji i braka”



Rekao je to Gerhard Ludwig Müller, (od danas već bivši) kardinal Rimokatoličke crkve u svom odgovoru aktualnom Papi Franji komentirajući njegovu odluku da razvedeni katolici od sada mogu ponovno sklapati brak u crkvi.

Slična praksa već se udomaćila i u nekim protestantskim crkvama i crkvama reformacijske baštine. Za mnoge pastire i teologe brak više nije nepovrediva svetinja. Smatraju ga onoliko svetim koliko to dopušta njihovo, često površno, razumjevanje Božje Riječi. Zato crkveno vjenčavaju razvedene, pronalaze kvaziteološka objašnjenja "zašto se to može", te ih čak uvode i u crkvene službe.

Opasni relativizam i liberalizam nije se uvukao samo u Rimsku crkvu u kojoj trenutno, čini se, konzervativne snage gube prevlast, nego i u cjelokupno kršćanstvo. Više je nego jasno kamo to vodi: ka konačnom dezintegriranju djelatnog Kristovog nauka i njegovog transformiranja u jeftino religiozno kršćanstvo u kojemu će svatko moći raditi što želi, a opet biti prihvaćen i poštovan kao uzoran vjernik i dobar čovjek.

Zamislite se malo, draga braćo i sestre, kršćani. Vi kažete za sebe da ste nanovo rođeni i da slijedite Gospodina Isusa. Ispovijedate kako je on Glava crkve, i kažete da slijedite njegovu volju. No ako, kako tvrdite, doista čujete i slijedite njegov glas zašto onda šutite na sve veću bezbožnost i grijeh koji se ušuljao u naše crkve? Da li ste slijepi kod zdravih očiju ili naprosto niste ono što ispovjedate da jeste?

Znate, Gospodin vas neće pitati jeste li bili poslušni svojim crkvenim vođama, teologijama i crkvenim doktrinama kojih danas već ima daleko više nego gljiva poslije kiše. Pitati će vas jeste li bili poslušni njemu i njegovim zapovijedima. I ne, neće sve pokriti milost. Jer uz svako obećanje o spasenju stoji i uvjet.

Tko ima uho, neka čuje.

Oznake: brak, vjera, ponovno vjenčanje, razvod, Crkva

02.07.2017. u 21:46 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 30.03.2017.

POZNAJEŠ LI LJUBAV?





O ljubavi je ispisano na stotine tisuća tekstova i dok je svijeta i vijeka ispisivati će se novi. No čak ni tada neće sve biti rečeno. A i ne treba. Jer ljubav nije samo emocija, drhtavo čuvstvo koje obuzima čovjeka i pretvara ga u neku vrstu ovisnika, kako se to danas najčešće voli prikazivati.

Uistinu, o ljubavi kruže mnoge teške zablude i dezinformacije. Jedna od njih je da je ljubav van kontrole. Nju se, kažu, ne može ukrotitii, ne može se na nju utjecati i ne može se nad njome uspostaviti vladavina uma i srca. Kažu, i - lažu. Ne namjerno i ne uvijek, ali čovjek je po naravi sklon mistificirati ono što ne razumije. A ljubav malo tko doista razumije.

Kako je moguće iskusiti ljubav, a ne razumjeti je? Objašnjenje je zapravo vrlo jednostavno. Tko ne poznaje Onoga od koga sva ljubav potjeće, primoran je sam smišljati definicije. A svaka definicija koja isključuje tvorca ljubavi, već je u samome startu promašena. Zbilja, što o ljubavi zna onaj koji je ljubav osjetio, ali Ljubav nije upoznao?

On prepoznaje ono što vidi, točnije ono što osjeća. A osjeća prisustvo Ljubavi koje ne razumije, ali za kojom duboko i neutaživo čezne. I baš ka takvoj, mističnoj i nespoznatoj ljubavi njegovo srce stremi. Duboko u sebi ono osjeća nekakvu neutaživu želju da dohvati nedohvatljivo i zarobi neuhvatljivo. No što je to za čime ono tako silno teži, ali malo kada uspije jasno razabrati?
Mi to “nešto” osjećamo srcem, nazivamo to “ljubav” i zato vjerujemo da je ljubav osjećaj. Ali se u svome uvjerenju varamo.

Ljubav uistinu nije samo osjećaj, ugodno čuvstvo koje grije srce i donosi onaj toliko željeni mir. Ona je mnogo više od toga. Da, ljubav ustinu grije srce i donosi mir kada jednom uspijemo stići do njezinog izvora i napojiti se na njemu, ali ne dođemo li do njega dovijeka ćemo se boriti sa utvarama pouzdavajući se tek u varljivo ljudsko čuvstvo.

Zbilja, tko je upoznao Izvor ljubavi, ništa ga više ne može razuvjeriti, ali tko ga još nije upoznao, ništa ga drugo u to ne može ni uvjeriti. Zato je o ljubavi nemoguće pregovarati ili suvislo razgovarati. Ona se kreće u domeni ljudskih čuvstava opirući se našem pokušaju da je razumijemo prije nego upoznamo njezinog tvorca. A to i jeste cilj i svrha ljubavi: da s Njim budemo jedno. Jer Onaj koji je prvi ljubio nas darovao nam je svoju ljubav da njome ljubimo druge. I nije nam ljubav dana da bi smo sebe zadovoljili, nego da bi smo njome druge blagoslovili.

Iskustveno znamo da postoji više vrsta ljubavi. Prijateljska ljubav, roditeljska ljubav, ljubav ljubavnika, Božja ljubav… Jedna ljubav, ali više njezinih izričaja. Kada o njima razmišljamo skloni smo ih uspoređivati. Ova je važnija, mislimo, ali ova je lijepša. No da li je roditeljska ljubav iznad ljubavi prema Bogu i zar je stvarno prjateljska ljubav manja i nevažnija od ljubavi ljubavnika? Možemo umovati o tome, ali zapravo uvijek govorimo o jednome. Bog je najprije ljubio nas da bi smo mi mogli voljeti druge njegovom ljubavlju. I baš u toj različitosti nalazimo jedinstvo iz koje su sve ljubavi potekle.

Naravan čovjek rijetko razmišlja o tome od kuda ljubav dolazi u njegov život. Zato misli kako dolazi od njega, primjećujući kako dopire duboko iz njegove nutrine. O kako samo slabo poznajemo svoju nutrinu! Kako malo znamo o samima sebi, a umišljamo da smo kadri razmrsiti tajne univerzuma! Ta ljubav koja dolazi iz nas, svoj izvor ima u Njemu. Njome nas On, Tvorac Univerzuma, poziva da ljubimo ne samo jedni druge, nego da ljubeći druge upoznamo i ljubimo i Njega. Nije tajna da On vruče čezne za nama želeći još od onog kobnog dana u Vrtu, obnoviti s nama onaj osoban odnos pun ljubavi koji je od postanka svijeta pripremljen za nas.

A mi se, poput izgubljene dječice stalno saplićemo o požude naših udova, o snene želje naših svijetom zamrljanih srdaca koja čeznu da ih se ljubi onako kako njima u tom trenutku izgleda najljepše ili najpodesnije. Ali svemir ne funkcionira na takav način! Događaji u našim životima nisu ni slučajni ni nasumični. Za sve što nam se događa postoji i razlog i svrha. Tako je i sa ljubavlju. Postoji pravo vrijeme za nju, ali i pravi način na koji se prema njoj valja odnositi. Zato je izlišno kriviti druge ako se stvari otmu kontroli. Napisao sam to na početku, i završiti ću sa tim: ljubav nije samo emocija i nad njom se može, a i mora uspostaviti vladavina uma i srca.

Odgovor na pitanje kako to postići neću napisati. Ponekad ga ni sam sebi ne znam dati, već i ja budem dohvaćen tom prastarom magijom svijeta što uzburka krv i zaplete misli u beskonačnu pelju strasti i snova. Ali za to sam uvijek sam kriv. Da sam hodao u volji tvorca Ljubavi to mi se nikada ne bi dogodilo.


Oznake: ljubav što je zablude istine izvor definicija

30.03.2017. u 20:44 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.03.2016.

Poezija: TI SI KRISTE MOJA NADA




Tko me može razumjeti
Grijehe moje oprostiti
Kome sam to tako vrijedan
Da me ljubi srcem cijelim?

Ti si Bože moja nada
Riječ si nade i utjehe
Ti si Kriste život dao
Da me spasiš od propasti!

Tko me može prihvatiti
Grešnoga me opravdati
Kome sam to tako važan
Da me traži život cijeli?

Ti si Bože moja nada
Riječ si nade i utjehe
Ti si Kriste život dao
Da me spasiš od propasti!

Tebi sada glasno kličem
Ustima te ja proslavljam
Dok zahvalnost tebi viče
Ja te srcem svojim slavim!



Zoran Bijelić (c)
Zenta, 03.03.2016.g.

07.03.2016. u 19:53 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.01.2016.

ŽUDNJA ZA NEUHVATLJIVIM




Hrvatska je nakon dugog vremena najzad dobila novu vladu. Ne pratim nešto posebno dnevnu politiku u Lijepoj našoj, no zapažam kako i vlastodršci i oni koji se to tek spremaju postati, uvijek na jednako nemaštovit način polariziraju medijsku sliku sukobom oko naizgled nebitnih detalja po kojima se, eto, prepoznajemo “mi” i “oni”.

A tko su to “oni”, a tko “mi”, malo kada svima bude jasno. “Oni” su, dakako, uvijek neprijatelji pravde, bojitka i napretka, a shodno tome “mi” smo ti bogom dani zaštitnici svega onoga što bi ti drugi, nama suprotstavljeni, željeli uništiti. No kako se fokus neslaganja periodnično pomiče sa jedne na drugu vječno prežvakivanu temu, nerijetko ni nama samima nije baš bistro kako su to neki od “njihovih” preko noći postali “naši”, a neki se naši dojučerašnji istomišljenici odjednom obreli na “njihovoj” strani”?

Makar, istini za volju, i najgluplji među nama sve više postaju svjesni kako je to što nam se prikazuje i pokazuje, tek nevješto zamaskirano klupko prastarih ideologija u koje više ne vjeruju ni oni koji se u njih javno zaklinju.

Progresivci i nazadnjaci, lijevi i desni, partizani i ustaše, liberali i konzervativci, vjernici i nevjernici, sve to po potrebi postaje osnova za podjele na dva, u suštini posve jednaka, tabora. Jer i ovi lijevi i oni desni, i ovi napredni i oni navodno nazadni, posve jednako šljapkaju u istoj žabokrečini u koju smo svi zajedno tako spremno utrčali devedesetih, ni ne promislivši kuda nas to vodi.

I tako, evo nas tu zajedno. Veselo društvance zabavlja opijene mase već treću dekadu, revno se izmjenjujući kako to i dolikuje profesionalcima u ovoj, već poprilično demoliranoj, balkanskoj krčmi. Novi krug u toj igri obično znači i neki novi detalj oko kojega će se lomiti koplja, skrečući tako pozornost sa bitnog na nešto manje bitno. Ili, uz malo više sreće, na nešto sasvim nebitno.

Ovoga puta obje su strane u žaru izborne utrke napravile presedan, pa su se u izbornoj utrci i jedni i drugi poslužili nacionalnom i domoljubnom retorikom, učinivši time barem za neko vrijeme neprimjerenom onu staru, uvijek uspješnu podjelu na revne domoljube i omražene komunjare. Ne čudi stoga da se prepucavanje sada nastavlja nekim drugim, makar podjednako starim i oprobanim sredstvima.

A kada treba zavaditi narod i polupati lončiće, gdje ćeš bolje teme od vjere!

Jer, smatraš li sebe naprednim, prosvjećenim, inteligentnim i promućurnim, kako nećeš prezirati te primitivne, zaostale, indoktrinirane nazadnjake koji slijepo slijede naputke onih bezobrazno bogatih i pohlepi sklonih popova?

Ili, ako si inteligentan, valjano odgojen, napredan i razuman vjernik, kako nećeš ustati protiv tih plitkih i slaboumnih individua, koje bi u ime navodnih sloboda rastakale vezivno tkivo društva upropaštavajući obitelji i uvodeći na velika vrata razorni nemoral i svakovrsnu perverziju?

I dok jedni viču “srednji vijek”, drugi zdušno klikću “Sodoma i Gomora”, ne shvaćajući pri tom, ni jedni ni drugi, kako su samo pijuni u prastaroj igri u kojoj netko drugi vuče konce.

Okanimo se zato jalovih rasprava i pogledajmo radije što to dobro i konstruktivno možemo napraviti da se najzad oslobodimo lanaca te surove manipulacije što nas stalno iznova povlači prema dnu?

Ta nisu li sve društvene strukture koje bi trebale služiti boljitku sačinjene od ljudi koji su opet, svi do jednoga, crveni ispod kože? I nije li svatko od nas po naravi slab i sklon svakoj nepravednosti? Čemu onda jurišati na sebi slične optužujući i prigovarajući jedni drugima za grijehe od kojih ni sami nismo cijepljeni?

Otkada je svijeta i vijeka, ista se bitka vodi, no ona nije rješiva dobrim željama ili ideologijama, nego razumijevanjem kako ono što našim očima vidimo ni približno nije sve. Postoji uistinu jedan rat koji nije naš, ali u kojemu mi nužno zauzimamo strane. Ta drevna bitka između dobra i zla sve je samo ne metaforička, baš kao što nije metaforičan ni prazan želudac, ispražnjena lisnica, gubitak nade i dostojanstva ili ne daj Bože, smrt. A upravo to su stvarne i svakodnevne posljedice našeg sudjelovanja u tom “ratu svih ratova” koji se neprekidno odvija posvuda oko nas i prijeti nam ponorom vječne propasti.

U ovo, doduše, možemo vjerovati ili ne vjerovati, no svatko tko ima makar trunku volje da pokuša nepristrano sagledati što se to oko nas događa, lako će uvidjeti kako naš problem nisu ni ustaše, ni komunisti, ni vjernici, ni nevjernici, nego uporno odvraćanje pogleda od Jedinog koji nas može izbaviti.

Stoga, ako želiš jednom zauvijek iskoračiti iz tog kruga prokletstva koji nam je nametnut, ohrabri se i kreni. Tu odluku nitko neće donijeti za tebe.




U Splitu, 24.01.2015.g.

25.01.2016. u 21:28 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 04.01.2016.

VRIJEME ZBUNJENOSTI




Promatram ovih dana ljude oko sebe i posve neprirodan način na koji živimo. Nedostatak vremena nametnuo se kao pravilo, a sa lica ljudi koje susrećem sve se češće iščitava neka zabrinutost. Istina, mnogi pokušavaju vedro kročiti kroz život, ali sve je više onih kojima to teško polazi za rukom. Stoga se i smijeh sve rjeđe čuje. Ima ga doduše još tu i tamo, ali i ondje gdje ga ima, nerijetko zvuči usiljeno.

“Kriza je”, čuje se sa svih strana poput kakve mantre izgovorena tvrdnja, no riješenje se ni ne nazire. Rekao bih, niti razumjevanje o kakvoj se to zapravo krizi radi. Jer kriza koja nas izjeda u prvom je redu kriza morala, pa tek onda svega drugoga.

Povremeno nam tu svakodnevnu rutinu poremeti neka neuobičajena vijest, i barem nas na tren trgne iz letargije, no uglavnom je to nedovoljno snažno da se ozbijnije zamislimo. I tako sveudilj slušamo nove vijesti, sve jedna važnija od druge, ali naš fokus, kao ni onaj svekolike javnosti ne ostaje dugo na njima. Čini se kako jedino banalnosti opstaju bez prekida.

Dakako, nije sve tako crno. Pobrinuli su se za to medijski moguli plasirajući nam ustrajno još od ranih devedesetih godina novinarsko “žutilo” umjesto kvalitetne i objektivne informacije. Jasno je to, ne treba narod opteretiti stvarima o kojima može netko drugi odlučivati. Konce vlasti ionako nikad ne povlači narod, nego nekakvi moćnici, koji opet kao da ni sami najbolje ne shvaćaju da su i oni od nekoga vođeni.

Znamo mi zapravo jako dobro kako stvari stoje, više nam ni za to ne treba previše mudrosti. Ružičasta budućnost na ovozemaljskom planu nije nam niti blizu. No, čini se da smo već toliko izmoreni i ukroćeni da nemamo snage podignuti glas. Ali i to je jučerašnja vijest. I vrapci na grani znaju kako je kapital postao Bog ovog vremena kojemu se svi poslušno klanjaju. Imati je postalo sinonim za biti, a moći važnije nego znati. Ništa čudno, zapravo, jer takva su pravila igre već odavno. Ono što jest novo je zastrašujuća sposobnost ingoriranja problema kojom smo maestralno ovladali.

Izmoreni svakodnevnim problemima i nedostatkom jasne nade, mnogi se radije okreću banalnostima. Žuta je štampa već odavno nadmašila izvornu ideju alternativne razbibrige za dokone, pa je biti plitak i površan prestala biti privilegija neobrazovanih. Nakon što je raznim smicalicama i malverzacijama vladajuća klika dokinula ili u najboljem slučaju marginalizirala slobodne medije, prosječnost se sama nametnula. I ponovno, nije to ništa čudno.

Vratimo se ipak na početak ove priče. Kada sam bio dijete neka su se pravila jasno znala. Uvijek je bilo i biti će pokvarenih i nemoralnih ljudi, no grijeh je oduvijek bio grijeh, a prekršitelj je itekako pazio da se za njegov grijeh ne sazna. Postojale su tada i jasne kazne za grijeh, kako one službene, zapisane u zakonu, tako i one druge, nepisane, ali ponekad daleko učinkovitije.

No, danas je sve drugačije. Grijeha se malo tko još stidi, a mnogi se njime sada čak i ponose. Naočigled svih nekada jasna pravila sada se osporavaju i ukidaju. No nova pravila nisu uvijek bolja pa umjesto da pridonesu dobru, najčešće samo izazivaju dodatne nevolje.

I eto nas na izvoru problema. Postoje i danas, kao i uvijek, dvije vrste ljudi. Laički kazano, imamo one koji vjeruju kako postoji netko veći i mudriji od nas tko je propisao valjana pravila za naš život, kao i one koji u to ne vjeruju. Sjećam se, ne tako davno i ja sam pripadao ovoj drugoj, ka napretku orijentiranoj skupini. Vjerovao sam tada kako je moral jasan skup pravila prihvaćen društvenim koncenzusom, dakle nešto što se s vremenom može i mora mjenjati. Ideja da je netko jednom zauvijek postavio skup univerzalnih pravia zvučala mi je tada kao loš vic. No danas vjerujem da sam bio u krivu.

Jer, kada bi naši stavovi mogli definirati našu realnost, zar ne bi tada svijet bio usklađen sa našim željama? Međutim, ne samo da stvarnost ima neugodan običaj demantirati naše nade, već i posvuda u svijetu, u svim vremenima i u svim civilizacijama nailazimo na iste nepromjenljive zakonitosti. Tako sa užasom otkrivamo da i australijski aboridžini i američki indijanci i europljani i eskimi, pa čak i pripadnici onih do jučer nepoznatih amazonskih plemena koja su bijelog čovjeka na svoju nesreću ipak ovih dana bila prisiljena upoznati, imaju iste temeljne odrednice morala. Posvuda je, naime, laž grijeh, baš kao što je to i preljub, ubojstvo ili odsustvo ljubavi.

A upravo je ovo potonje možebitni izvor svih naših problema. Jer tko nije upoznao savršenu ljubav odozgor o kojoj nam jasno svjedoči sve što nas okružuje, kako da ljubi i poštuje išta i ikoga drugoga doli samoga sebe? Jer sebičnost je, znate, izvor svih zala.



U Splitu, 01.01.2016.g.

04.01.2016. u 00:10 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.12.2015.

NESNOŠLJIVA TOLERANCIJA




NISI ZA GAY BRAK? Nemoj ga sklopiti.
NISI ZA POBAČAJ? Nemoj ga napraviti.
NE VOLIŠ SEKS? Nemoj ga imati.
NE VOLIŠ CIGARETE? Nemoj pušiti.
NE VOLIŠ KADA TI SE ODUZIMAJU PRAVA? Nemoj ih ni ti oduzimati drugima.


(citat sa društvene mreže, autor nepoznat)



Nekoć sam imao lijep običaj šetati ulicama Splita sa svojim prijateljem koristeći poduže vrijeme hodanja za mnoge ugodne i korisne razgovore. Prošlo je od toga skoro trideset godina, no jedan mi se detalj zauvijek urezao u pamćenje. “Znaš li što je sloboda izbora?”, zapitao me jednom moj prijatelj. Ni najmanje ne sumnjajući u sebe, odgovorio sam mu kako je sloboda izbora nesputana mogućnost da svojom slobodnom voljom izaberem bilo koju raspoloživu opciju. Pojma nisam imao koliko je moj odgovor bio suštinski pogrešan, iako naizgled ništa pogrešno nisam rekao.

Možda će reakcija na netom pročitane retke biti začuđeno izvijanje obrva ili čak glasno negodovanje, no moja je reakcija tada bila kudikamo žešća. Bio sam uvjeren ateist, mlad i nadobudan, kojemu je posebno zadovoljstvo predstavljalo opovrgnuti mišljenje mog dragog, ali religioznog prijatelja. No, njegov me odgovor duboko zamislio. Zapravo, i dan danas o njemu često razmislim, pronalazeći uvijek iznova neočekivanu dubinu u jednoj naizgled sasvim jednostavnoj tvrdnji.

“Sloboda izbora je od svih mogućnosti izabrati dobro.”, rekao je, a ja sam ga tada vrlo začuđeno pogledao. Činio mi se taj odgovor onako na prvu nekako trivijalno i jeftino, no došao je iz usta čovjeka nesklonog paušalnim ocjenama. Objašnjenja koje mi je tada dao jedva da se sjećam, no čini mi se da mi je govorio o odgovornosti, moralu i nužnosti razumjevanja tko je zapravo čovjek i koja je njegova svrha u svijetu.

Godine su prošle od tog razgovora, no još ni jedna nije prošla a da me neki životni događaj ili situacija na njega nisu podsjetili. Tako je bilo i ovaj put.

Pregledavajući dokono objave na jednoj popularnoj društvenoj mreži zapazio sam jedan u nizu pamfleta koji me uvijek iznova natjeraju da se zamislim kamo to ide ovaj svijet. Uistinu, već sam dobrano sit jednostrane moralnosti i pristrane slobode uma, pa mi ponekad naprosto dođe da vrisnem na neviđenu razinu infantilnosti među mladima i onima malo manje mladima na kojima bi, ako je vjerovati prastaroj krilatici, ovaj svijet trebao ostati.

Ajme i joj svitu moj, rekao bi jedan moj lucidni poznanik, i ne bi pogriješio. Jer, malo imaju veze ideologije i svjetonazori sa glupošću koja danas više nego ikada obilato pršti sa svih strana. Na koncu, kao da više nije važno s koje strane izjave dolaze. Slušam li kršćane ili nekršćane, liberale ili konzervativce, napredne ili nazadne, posvuda umjesto razložnih prijedloga i sugestija očitavam samo zaglušujući “bijeli šum” površnosti ili gluposti koji zbog osobnog interesa navodi vodu na svoj mlin. Zbilja, kuda to ide ovaj svijet?

U naravi je čovjekovoj da griješi, ali i da srcem teži dobru. No, ako nije svjestan da je glas savjesti darovan čovjeku, kako da razabere svoju ulogu u vječnoj borbi dobra i zla što se, htjeli mi to ili ne, oko nas neprekidno odvija? Nisu li uistinu pravednost, istina i ljubav nepromjenjive odrednice svekolikog življenja svih ljudi u svim vremenima, ili one ovise o ljudskim potrebama, trenutačnoj modi ili hiru?

Jer što nam vrijedi tamu nazvati svjetlom kad ćemo svejednako njome tumarati spotičući se i lupajući glavom o prepreke koje ne vidimo, ali ih itekako dobro osjetimo? Postoji uistinu jedinstveno mjerilo za sve ljude, neovisno o onima koji se mjere, ali čvrsto usađeno u rukama Onoga koji je jedini i vlastan i kadar nepristrano nas izmjeriti.

Žalosti me stoga, kada neki ljudi, inteligentni, školovani i sposobni olako uzmu sebi za pravo da svoje stavove bezobzirno nameću drugima u ime nekih “sloboda” i “prava”. Takav je upravo i ovaj, u uvodu članka citirani pamfletić, u kojem se brkajući “kruške i jabuke” pod parolom prava na vlastiti stav to isto pravo bezoćno uskraćuje svima koji se eto drznu ne suglasiti sa izrečenim.

Ne želim nikome braniti da ima vlastito mišljenje. Baš naprotiv, ohrabrujem te, cijenjeni čitatelju da upregneš sve svoje Bogom dane sposobnosti da iskrena i čista srca pomno istražiš kako stvari uistinu stoje. Jer možda i nije baš sve onako kako na prvi pogled izgleda. I, ne manje važno, znaš li s kojim razlogom zastupaš stavove u koje vjeruješ?


Pitam te sada, ako podupireš istospolne brakove, tko ti daje pravo da moje dijete učiš da ne smije misliti drugačije?

Pitam te, ako si jedan od onih koji odobravaju pobačaj, zašto mi braniš da iskažem svoj stav da se radi o ubojstvu?

Pitam te, ako si pušač, moram li ja koji sam nepušač biti kažnjen udisanjem tvoga kancerogenog dima?

I na koncu, zašto ti koji ne voliš da ti se oduzimaju prava, tako zdušno želiš oduzeti ta ista prava nama koji razmišljamo drugačije?





U Splitu, 27.12.2015.g.

28.12.2015. u 00:11 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 25.12.2015.

KOGA BOG LJUBI?




Kad smo se prije godinu i pol supruga, djeca i ja našli u pobješnjelom moru milju od obale, usred jedne od najžešćih nevera koje su posljednjih godina pogodile Jadran, nismo ni na trenutak posumnjali odakle je došao naš spas i kome smo se sve nakon toga trebali zahvaliti. Za nas, ni tada ni danas, nije postojala niti najmanja mrvica sumnje u pomoć odozgor, a istini za volju, nije postojao ni najmanji razlog zbog kojega bi i bilo drugačije.

Žalosti me, ipak, vidjeti kako ljudi olako i površno prihvaćaju objašnjenja svojih situacija. No još me više žalosti kada vidim kako neki drugi ljudi s drskom lakoćom bezobzirno svoja mišljenja plasiraju drugima. I sve to čine bez razlike objašnjava li se ono što se desilo naravnim ili nadnaravnim uzrocima.

Ima uistinu nešto prokleto u ljudima što nas sve, bez izuzetka, stalno iznova navodi da u svojim sudovima i reakcijama budemo brzopleti i površni, pa čak i onda kada smo svjesni da nam taj i takav pristup prijeti neugodnim ishodom.

Gdje je tu Bog?”, zapitati će se neki. “Što će tu Bog?”, odvratiti će ljutito drugi. I potegnuti će svatko svoje argumente polemizirajući i prepirući se do u nedogled. Dakako, bez uspjeha.

Meni je to sve dobro poznato, jer i ja sam, znate, nekoć bio ateist. Kada to kažem, koristim izraz koji sam tada koristio da sam sebe opišem. No, on nije točan. Jer u zbilji, svatko od nas u nešto vjeruje, pa je govoriti o nekome tko “ne vjeruje ni u što” zapravo tek obična floskula koja služi samo da zamagli pogled na suštinu problema. A upravo se oko takvih floskula nepopravljivo mrse konci naših misli upravljajući nekom čudnom silom naše živote u smjerovima kojima nismo kanili ići.

Sudbina!”, kazati će jedni. “Nedostatak trezvenog raznišljanja.”, odvratiti ću im ja.

Samo prije nekoliko dana svi su mediji popratili tragediju petero mladih ljudi koji su automobilom sletjeli u hladne vode Neretve. Nešto kasnije, kada je prvotni šok prošao, jedini preživjeli osjetio je u svom srcu potrebu javno zahvaliti Onome za koga vjeruje da ga je izbavio iz smrtne pogibli.

Nikoga ne krivim za ovu tragediju, ali me boli kad čitam da sam skočio, da sam razbio prozor...prozor je bio razbijen i samo me je dragi Bog izvukao. Nisam nikakav superjunak da skačem kroz prozor, da golim rukama razbijam prozor i ostale gluposti...samo mi je Bog podario da izronim iz hladne Neretve!” kazao je ovaj mladić novinaru.

Zamislimo se načas nad ovim. Strašna se tragedija dogodila, četiri mlada života su bespovratno izgubljena, a jedini preživjeli tek se mora uhvatiti u koštac sa dugačkim nizom novonastalih realnosti. I tada on, usred svoje i tuđe nevolje, čini nešto nesvakidašnje i ovome svijetu sasvim čudno, no u potpunosti dobro i ispravno. Nemojte se dati zavarati, ta njegova izjava nipošto nije hir, niti nesuvisla artikulacija potresenog uma. Ona je izraz duboke zahvalnosti i razumijevanja kako su naši životi tek krhka slamka na vjetrometini života. Znate, u toj je strašnoj nevolji on susreo živog Boga, i sada samo svjedoči ono što je vidio.

Ne zanima me sada ulaziti u teološke rasprave o stanju njegove duše. Ja govorim samo o onome što vidim, a to što vidim hrabri moje srce uljevajući mi nadu da će se možda iz sveg toga zla izroditi i nešto zaista dobro.

Užasno je, međutm, nešto sasvim drugo, nešto o čemu novine nikada neće pisati, niti će o tome najšira javnost popitivati. Mnogo gore od neopisive tragedije je žalostan stav mnogih među nama koji su o tragediji čuli, a da se nisu zapitali što je bilo sa dušama ono četvero nesretnika koji iz Neretve živi nisu isplivali? Što se uistinu s njima desilo? Da li su oni poznavali Gospodina? I jesu li na vrijeme uredili svoj odnos sa Bogom pa sada spokojno čekaju dan uskrsnuća?

Da, to su pitanja na koja bih volio znati odgovor. I vjerujem kako je pozitivan odgovor na njih uvijek velika utjeha svakome tko je izgubio nekoga njemu bliskoga, jer uistinu nikome ne bi smjelo biti svejedno kamo ćemo ići jednom kada se prekine “zlatna nit”, a naša duša uplovi u onakvu vječnost kakvu je za života sama sebi izabrala.

No, umjesto toga, javljaju se neki “dušebrižnici” kojima je u svemu najvažnije ispoljiti zamišljenu intelektualnu nadmoć, pa makar to značilo povrijediti nečije osjećaje ili bahato popljuvati nečiju vjeru. Ne znam što to u čovjeku mora biti da tako nesmiljeno nasrne na bližnjega koji se ne može, a i nema potrebe braniti? Ali,eto, netko je smogao snage i za to, pa je u komentaru članka napisao: “Izgleda da Bog nije volio onih ostalih 4 nesretnika.

Kao odgovor na taj cinični komentar poslužiti ću se riječima kćeri poznatog evangelizatora Bilija Grahama, koja je dala jednu zanimljivu i veoma znakovitu izjavu odgovarajući na slićno provokativno pitanje “kako je Bog mogao dopustiti nezapamćenu tragediju u New Yorku 11. studenog 2011.godine”.

Dozvolite mi da završim ovaj osvrt njezinim riječima:

Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?




U Splitu, 25.12.2015.g.

25.12.2015. u 16:08 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 11.12.2015.

TKO SU BAŠTINICI NEBA?




Čini se kako je došlo vrijeme da se iznova ispriča priča o kršćanima. Ali ne poznata priča o pripadnicima jedne posvuda rasprostranjene religije, niti o ljudima koji sami sebe kršćanima nazivaju. Priča je to zapravo o onom malom i vrlo posebnom soju ljudi koje je sam Bog nazvao svojim.

Takva kvalifikacija, priznati ćete, mora zasigurno imati težinu neusporedivu sa svime što smrtan čovjek sam o sebi može reći. Štoviše, ako znamo da ništa što bi čovjek imao za kazati ne bi moglo biti obavezujuće za svemogućeg Boga, tada moramo priznati i da je sve što je Bog ikada kazao uvijek i potpuno bilo obavezujuće za čovjeka.

Dakle, postoje neki ljudi koji se zovu kršćanima. Po definiciji oni su, ili barem trebali biti, kristoliki - Kristu nalik. Oni su također, govori nam o tome Riječ Božja, i učenici i naslijedovatelji Isusa Krista iz Nazareta, čovjeka i Boga u jednom tijelu, kojemu je sva svrha kratkog boravka na ovome svijetu bila otvoriti ljudima put spasenja.

A da je u tome uspio, neupućeni bi promatrač gledajući to šareno mnoštvo što se naziva njegovim imenom lako mogao i posumljati. Jer, iako se zaklinju u jednu te istu knjigu, nazivaju istim imenom svoga Boga, te ustima ispovijedaju barem naizgled istu vjeru, ipak ih previše često dijeli nepremostiv ponor razlika i suprotstavljenih shvaćanja.

Žalosno, ali ljudi koji za sebe odlučno tvrde da su vođeni Duhom jednog te istog Boga, vlastitim životima pokazuju kako nešto među njima opako ne štima. Jasno i neuvijeno rečeno, kršćanstvo 21. stojeća izgubilo je gotovo sve one atribute koji su odlikovali onih dvanaest junaka što su svojom vjernošću nekoć davno zapalili cijeli poznati svijet.

Što se to desilo i što se to danas dešava među tom neobičnom bratijom? Ne mogu se ne prisjetiti Pavlovih riječi nekoć davno upućenih mladome pastiru ljudskih duša Timoteju, a zapisanih za opomenu svima nama:

“Ali ovo znaj, da će u posljednje dane nastati vremena teška; jer će ljudi biti samoživi, lakomi, hvalisavci, oholice, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, opaki, neljubazni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, nemilosrdni, okrutni, izdajnici, drzoviti, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli; i ovih se kloni!” (2.Tim 3:1-5)

Teško da je potrebno išta više reći da se opiše stvarnost vremena koja upravo živimo. Nisu ljudi ni prije dvije tisuće godina bili bitno drugačiji, no bezakonje je nakon svih stoljeća posljednjih godina naprosto kulminiralo. Treba li nas to, zapravo, čuditi? Vjerojatno ne. Ali ono što nas mora čuditi i do srži našeg bića zabrinuti jest poražavajuća činjenica da se u ovom strašnom opisu zala lako mogu prepoznati mnogi deklarirani kršćani.

Pa što onda znači biti kršćanin, ako je slika koju kršćanstvo ostavlja svijetu tako otužna i obeshrabrujuća?

Možda je vrijeme da tu riječ, taj nekada zvučan i gord naziv spremimo u ropotarnicu povijesti? Možda se naziv “kršćanin” zaista do kraja potrošio i obezvrijedio da ga se sada već moramo i stidjeti? Možda. Jer čini se kako iza njega već odavno ne stoji ništa od onoga što je to ime značilo stoljećima prije…

Postoje među nama ipak neki koji vjerno slijede naputke i zapovijedi svog Gospodina, Isusa iz Nazareta. To su oni koji se nisu okaljali prljavštinom ovoga požudnog i bogohulnog svijeta. Nazovimo ih sada onako kako i Pismo kazuje o njima: učenici Gospodinovi.

Netko će se zacijelo zapitati po čemu se ti i takvi učenici razlikuju od svih onih nebrojenih ljudi koji se nazivaju kršćanima? I kojoj to crkvi takvi ljudi pripadaju? Da li Rimskoj, Istočnoj, Protestantskoj, Reformiranoj ili već nekoj trećoj? Na koncu koja je od preko 41.000 kršćanskih denominacija ona prava? I gdje je tu istina koju svi svojataju, a nikako se o njoj dogovoriti ne mogu?

Pitanja su brojna, ali odgovor može biti samo jedan. No jesmo li ga spremni čuti? Ako ipak jesmo, uzmimo svoje stare Biblije i otvorimo ih. Nemojmo je samo čitati - dozvolimo da ona počne čitati nas! Jer, ili je ona Riječ Boga živoga, potpuna i dostatna za svekoliki kršćanski život, ili smo svi mi koji svoja vjerovanja temeljimo na riječima te knjige posve promašili cilj.

Crkva je, znate, uistinu samo jedna. I samo je jedno Tijelo Kristovo na zemlji. Ali pogriješili ste ako ste pomislili kako ju tvore ljudske organizirane skupine ili interesni savezi. Baš naprotiv! Za Gospodina ne postoje ni rimokatolici, ni pravoslavci, ni baptisti, ni pentekostalci... Za njega su sve naše podjele samo još jedan čavao zaboden u njegove ispružene ruke, još jedna bolna i nepotrebna povreda koja nas odvaja od Onoga tko je svoj život dao da bismo mi mogli živjeti.

Crkva je uistinu sveto Tijelo, sastavljeno od nanovorođenih pojedinaca koje sam Bog naziva svojom ljubljenom Djecom. I ma što god čovjek pokušao svojim umovanjem dokučiti, nikada ništa time neće postići. Jer kreirajući neprestalno iz istoga uvijek različite nauke, sam sebi muti vodu iz koje se napaja. Stoga, dok se čovjek posvema ne ponizi pred Gospodinom i ne prizna da bez njegovog vodstva naprosto pojma nema ni što činiti, ni kako živjeti, nikada neće ova priča o kršćanstvu biti na pravi način ispričana.



U Splitu,11.12.2015.g.

11.12.2015. u 22:44 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 08.02.2015.

Epitaf ili čemu živjeti?



Ponekad mi se čini kako svijet nerijetko umije biti daleko više "duhovan" nego mi koji se duhovnima nazivamo. Znam da će mi sada neki duhovniji od mene zamjeriti što stavljam na zid jednu, eto, sasvim svjetovnu pjesmu. No, govorila je ona mome srcu o stvarima o kojima autor ove lijepe pjesme, možda i nije razmišljao. A nije da nije trebao. Jer smrt nikoga neće mimoići.







Rastuži narod uvijek iznova smrt nekog izvrsnog glazbenika ili glumca ili neke druge omiljene javne osobe. Neke to dotakne toliko da joj, kao Đole, posvete i pjesmu. Dodirne to dušu pokojeg čovjeka još i više, no pitam se zapita li se tko o tome kamo to koračamo i zbog čega živimo?

Ako je vjerojati nekrolozima, Kemo je, kažu, bio dobar čovjek. No, što to uopće znaći biti dobar? Možemo za života učiniti mnogo dobra, pa ipak, sve naše vrline i sve što dobro u životu uradimo neće baš dugo trajati. Jednom kada odemo, sve za što smo živjeli i što smo radili prestati će biti važno. Sa sobom ionako nećemo ponijeti ništa. A oni koji su nas voljeli, pamtiti će nas tek neko vrijeme, dok ne zaborave ili dok i oni ne odu za nama.

No, zar uistinu te isprazne riječi poput: ‘biti uspješan’, ‘slavan’, ‘bogat’ ili ‘dobar’, opisuju smisao života? Zasigurno ne! Život je više od tijela i odijela, više od zabave ili napornog rada. A sve što je čovjek ikada napravio ima svoj rok trajanja - čak ni piramide nisu za vječnost!

Stoga je dobro ovakve trenutke prisjećanja na neke drage i dobre ljude oplemeniti i pokojom mišlju o onome što slijedi. Jer, smrt nipošto nije kraj. A o tome kamo idemo poslije, kada se zlatna nit prekine, a oći nepovratno utrnu, valja razmišljati još sada. Dok ne bude prekasno…

Zapitaj se zato: tko smo mi to zapravo...i kamo idemo? Ne znam gdje je na koncu završio Kemo, ili kamo će jednog dana otići Đole. Naša ih ljubav neće i ne može spasiti. No postoji Jedan čija ljubav to može. Znam da i ti znaš za njega, no poznaješ li ga osobno?

08.02.2015. u 14:22 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.02.2014.

35 pitanja: Kakav si kršćanin?



1.
Imaš li osoban odnos sa živim Bogom, dvosmjeran i pun ljubavi?

2.
Posjećuješ li redovno bogoslužja i druge crkvene aktivnosti? Žudiš li gorljivo za zajedništvom sa drugom braćom i sestrama u Gospodinu?

3.
Da li sa bogoslužja izlaziš promijenjen ili isti? I da li je ta promjena trajna, ako je ima?

4.
Primjećuješ li djelovanje Duha Svetoga u svom životu? Ako da, djeluje li Duh Sveti U tebi ili OKO tebe?

5.
Posjeduješ li mir Božji, onaj “mir koji nadilazi svaki um i razum”, toliko drugačiji od mira kojega nudi svijet?

6.
Da li tvoji susjedi, prijatelji, rodbina, kolege na poslu i znanci vide nebesku promjenu u tvom životu ili je svjedočanstvo tvoga življenja jednako svjedočanstvu svjetovnog čovjeka?

7.
Da li si nanovorođen od duha i vode?

8.
Odlikuje li se tvoj život ljubavlju koja je veća od ljudske? Onom ljubavlju koja bezuvjetno prašta uvredu, koja ljubi neprijatelje, koja na zlo uzvraća blagoslivljanjem a ne proklinjanjem?

9.
Imaš li duboku unutarnju potrebu da u svakome danu, svaki slobodni trenutak provedeš u razgovoru sa svojim Nebeskim Ocem?

10.
Imaš li presvjedočenje o potrebi svakodnevnog čitanja Božje Riječi, Biblije i činiš li to?

11.
Osjećaš li na srcu teret za nespašene duše? Odlikuje li tvoj život spontano i kontinuirano naviještanje Radosne vijesti ljudima ovoga svijeta?

12.
Živiš li ono što ispovijedaju tvoja usta?

13.
Skrivaš li od svojih ukućana, rodbine, prijatelja ili kolega na poslu da si obraćeni kršćanin kako ne bi bio osuđivan, prezren ili progonjen?

14.
Koliko vrijedi tvoja vjera? Da li si spreman platiti cijenu za Gospodina Isusa, pretrpiti porugu, omalovažavanje, progon pa čak i smrt?

15.
Da li je Bog uistinu prvi na listi prioriteta u tvome životu? Da li ti je važniji od djece, supruge, roditelja ili prijatelja? Da li ti je važniji od posla koji obavljaš, hobija ili materijalne povlastice?

16.
Jesi li spreman odreći se svega ako Bog to od tebe zatraži, napustiti svoj dom, obitelj i zavičaj te otići u neku drugu sredinu ili državu kao kršćanski misionar? I da li si spreman da to možda bude najsiromašnija Afrička zemlja ili neka od muslimanskih zemalja u kojima je kršćanstvo zabranjeno, a kršćane progone i ubijaju?

17.
Da li si spreman provesti život radeći za Boga a da ti za života nitko nikada ne oda priznanje ili zahvalnost, te da nikada ne zauzmeš niti jednu ljudima vidljivu funkciju?

18.
Jesi li spreman odvajati od svojih usta i usta svoje obitelji da bi dao za potrebe Kraljevstva Nebeskog na zemlji? Daješ li redovno desetinu i dobrovoljne priloge, i pomažeš li braći i sestrama u potrebi bez da čekaš da to od tebe netko traži?

19.
Podlažeš li se dragovoljno autoritetima koje je Bog stavio u tvoj život?

20.
Da li si spreman vjerovati Bogu, pouzdati se u Njegovo vodstvo i čekati na Njega kada ti je najteže ili si sklon krenuti rješavati probleme vlastitim snagama?

21.
Imaš li strah Gospodnji i ako ga imaš, kako on utječe na tvoje srce? (2.Kor.5:11)

22.
Trudiš li se uporno svidjeti Gospodinu i kako? (2.Kor.5:9)

23.
Da li su tvoje misli, interesi i aktivnosti usmjereni prema svijetu ili prema Kraljevstvu nebeskom? Kakve to posjedice proizvodi za tvoj život, a kakav za život ljudi oko tebe?

24.
Posvećuješ li se i ako da, kako i koliko često to činiš? Koji su plodovi toga i da li ih drugi primjećuju?

25.
Znaš li da si odgovoran za svoje svjedočanstvo i da ono uvijek proizvodi posljedice na ljude oko tebe?

26.
Što tvoje životno svjedočanstvo govori ljudima o Bogu?

27.
Uživaš li u Božjim naredbama i trudiš li ih se primjenjivati za svoj život?

28.
Da li živiš religiozan život ili stvarno imaš živu, plodotvornu vjeru koja navodi druge da se približe Kristu?

29.
Da li uistinu praštaš drugima i prepuštaš zamjerke moru zaborava ili lažno umiruješ savjest govoreći “oprostio sam, ali nisam zaboravio”?

30.
Jesi li ikada zastao oboren spoznajom da si beznadežno grešan i da se nikakvim trudom ni djelima za to ne možeš iskupiti?

31.
Da li si našavši se osvjedočen o vlastitoj posvemašnjoj grešnosti pred Bogom, tada zavapio Bogu i zaplakao iz dubine duše zbog tog osvjedočenja tražeći oprost?

32.
Da li je tvoje pokajanje pred Bogom u tebi stvorilo konačnu i nepromjenljivu želju da Mu od tada na dalje budeš poslušan čak i u onim stvarima koje on traži, a tebi se ne sviđaju?

33.
Da li je Uskrs za tebe samo blagdan ili u tvom srcu uistinu živi uskrsli Gospodin?

34.
Vjeruješ li da je Biblija zaista autentična Riječ Božja?

35.
Vjeruješ li doista i bez i malo sumnje da je Isus Gospodin i gospodar, Bog koji je došao u tijelu?


03.02.2014. u 22:17 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.12.2012.

Poezija: ISPOD OVOG PLAVOG NEBA



u ovom plavetnilu
ispred mene,
plavetnilu tek naizgled beskrajnom,
slutim Tvoje tragove.

savio si oblake nad pučinom
udahnuo vjetrar jedrima.
uskomešao galebove
što Te kliktavo slave.

Ti koji oblikuješ svjetove
poklonio si još jedan dan svem stvorenju
u izoblilju milosti
ničim zasluženom.




(c) Zoran Bijelić
U Splitu, 18.11.2012.g.

02.12.2012. u 23:10 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.11.2012.

Poezija: TREBAM TE




trebam te,
više nego sto umijem kazati,
trebam te.

osamljen u gomili,
trebam te.
bolestan od tuge,
trebam Te.
skrhan pod bremenom nevolje,
trebam Te.
nasmijan zbog milosti Tvoje,
trebam Te.

i kad sam umoran,
i kada sam slab,
kada jurim,
i kada mirujem,
ja trebam te Oče.

hvala ti
što i kad lutam,
i kad očajavam,
i kad se plašim,
i kada se radujem,
Ti si kraj mene.




(c) Zoran Bijelić,
U Splitu,15.11.2012.g.

25.11.2012. u 23:03 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 18.11.2012.

Poezija: ČAROLIJA PREDVEČERJA



dodiruje me sjeta tvojih riječi
onom neizrecivom čežnjom
što tka odjeke prohujalih vremena
pa iznova ćutim treperav ushit
nedosanjane ljubavi...

razliva se topla magla
mojim srcem odavno nerazbuđenim,
dok ocean omamljujućih snova
sitnim valovima naplavljuje tugu...

daleke su snene obale
mora po kojemu sam brodio,
tek sjeta nijemo svjedoći
o vremenu kada je sve još
bilo moguće...



(c) Zoran Bijelić
U Splitu, 15.11.2012.g.

18.11.2012. u 22:56 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 19.03.2012.

Poezija: NEPOSLUH TRNJEM OVJENČAN




(o gdje si danas,
ti koja nisi smjela biti moja?
i zašto te nisam pustio da prođeš?)

plavičasti pramen čežnje
zavodnički plijeni moje srce
bezdušno zazivajući stvarnosti
koje nisu smjele da se dese...

obremenjen tugom
zurim kroz zamrznuto okno sjećanja
kao da ponovno koračam
tamo gdje mi je zabranjeno bilo ići...

još uvijek jeca u mom umu
taj bezglasni vrisak anđela
što prestravljeno viče
zalud me opominjući da ne posegnem
ka onoj koja suđena mi nije...

da, gdje si danas,
ti koja nisi smjela biti moja?
i zašto sam te pustio da odeš?




(c) Zoran Bijelić
U Splitu, 18.03.2012.g.

19.03.2012. u 18:31 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 21.02.2012.

U znak sjećanja na Milorada Bibića Mosora - posljednja 'Mosorijada''

21.02.2012. u 16:31 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>



Komentari da/ne?

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na:
zoki.bijelic@gmail.com

Zadnji postovi...

Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak

Linkovi...