"Žao mi je tebe, brate, Jonatane!
Kako li mi drag bijaše ti veoma!
Ljubav tvoja bješe meni još od ženske čudesnija."
(2.Sam.1:26)
Svi mi imamo neke "prijatelje" u svom životu, ljude s kojima se družimo, provodimo vrijeme ili nešto zajedno radimo.
No, kakva je zaista kvaliteta odnosa koje njegujemo?
Imati barem jednog pravog prijatelja, iskonska je čovjekova potreba.
Trebamo prijatelja s kojim se možemo radovati u najljepšim trenucima našeg života, ali i tugovati kada nam je teško.
Pravom prijatelju možemo reći sve o sebi, bez straha da ćemo zbog toga ikada požaliti.
Pravi prijatelj uvijek će biti uz nas kada nam je teško.
Pravi će nas prijatelj podržati kad smo u iskušenju i podići kada padnemo...
David i Jonatan bili su upravo takvi prijatelji.
Tko od nas ne bi želio imati takvog prijatelja?
Ali, da li smo spremni i mi nekome biti takav prijatelj?
Biti pravi prijatelj nije jednostavno. To podrazumiijeva mnogo vise od toga da se osjećamo ugodno u nečijem društvu.
Između ostalog, to podrazumijeva ljubav, strpljenje i požrtvovnost, ali i nesebičnost, davanje i strpljivost.
Kako ljudi postaju prijatelji i što definira kvalitetu njihovih odnosa?
Možda nam podjela na četiri etape razvoja odnosa može dati neke odgovore...
1. etapa: PRIKA
Većina naših druženja je zasnovana na ispunjavanju određenog interesa ili koristi. Iako to ne moramo raditi svjesno, većina odnosa koje imamo s drugim ljudima uključuje određenu dobit.
U većini slučajeva, taj je odnos obostran, i odgovara objema stranama. Možemo ga sažeto izraziti rečenicom: "počešat' ću te po leđima, ako ćeš i ti mene".
Ovakav odnos dobro funkcionira, donosi osjetnu korist, a emocionalno košta veoma malo ili ništa.
Postoji i nezdrava varijanta ove vrsta odnosa, poput one u kojoj je jedna osoba iskorištavana od druge i zauzvrat ne prima ništa. Takav odnos obično završava tako da iskorištena osoba u jednom trenutku bude odbačena nakon što je okončana njezina korisnost.
2. etapa: RAZONODA
Zajednički interesi često dovode do produbljenog odnosa u kojemu obje strane ravnopravno uživaju u zajedničkim aktivnostima.
Najbolji primjer za ovo su druženja zasnovana na zajedničkoj razonodi ili hobiju: poput igranja malog nogometa, ribolova, zajedničkog hobija i sl.
Karaketeristika ovakvog odnosa je da u njemu ne postoji potreba za bliskošću. Jednom kada nestane zajedničke aktivnosti na kojoj je građen odnos, nestaje i želja i potreba za druženjem.
U ovakvom odnosu, vrijeme provedeno zajedno ne dovodi do bliskosti pa ljudi mogu godinama provoditi vrijeme zajedno, a da se nikada zaista ne upoznaju jedni druge.
3. etapa: PRIJATELJSTVO
Ako obje osobe koje su dosegle 2. etapu odnosa iskreno uživaju u društvu jedan drugoga, moguće je da dosegnu treću razinu odnosa: prijateljstvo.
Karakteristika ovog odnosa je odsustvo natjecateljskog duha: odnos više nije opterećen potrebom za samodokazivanjem, pa evoluira u višu razinu.
Sada više nije nužno da u razgovoru jedna od strana mora biti u pravu, kao što niti u igri (sportu) više nije najvažnije pobijediti.
U prijateljskom odnosu izražen je osjećaj uzajamne pažnje, međusobne pomoći i brige.
Ovaj odnos nije zasnovan na koristi, emocionalna cijenu mu je poprilično velika, a karakterizira ga i visoka, ali ograničena razina međusobnog povjerenja.
4. etapa: BLISKO PRIJATELJSTVO
Blisko ("pravo") prijateljstvo nastaje, nažalost, vrlo rijetko. Razlog tome je što prijateljstvo mora biti kušano da bi se razvilo u uistinu blizak odnos.
Sve dok nismo kušani odreći se prijateljskog odnosa radi vlastitog interesa, udobnosti ili sigurnosti, naše prijateljstvo ostaje na površnoj razini odnosa treće etape.
No, kad-tad život donosi u odnos krizu koja prijeti da uništi godine napora da se prijateljstvo zasnuje i održi.
Kriza je najčešće prouzročena činom nepažnje koji nanosi duboku bol. Pri tome se otkrivaju do tada nepoznata ranjiva i bolna mjesta, te slabosti.
Kriza uzrokuje snažnu povredu koju je teško nadvladati. Daleko lakšim čini se napustiti odnos, nego ostati i boriti se da sačuva narušeno prijateljstvo.
Nadvladati vlastitu povrijeđenost i razumjeti motive i potrebe druge strane, podrazumijeva iskaz stvarne i nehinjene prijateljske ljubavi, doslovnu primjenu biblijske zapovjedi "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe".
Oni koji prerastu ovu krizu ne dozvolivši da se odnos raspadne ulaze u prijateljstvo kojega odlikuje duboko povjerenje.
Kada znamo da nas je blizak prijatelj vidio u našem najgorem izdanju, usred naše najveće nevolje i največeg duhovnog ili moralnog pada, a da nas pri tom nije napustio, već podržao i prihvatio, ulazimo u odnos duboke emocionalne povezanosti.
U takvom odnosu prijatelji jedno drugome postaju, već prema potrebi: učitelj, učenik, tještelj, trener, onaj koji ispravlja i bodri...
"Dimenzija 'brat za brata' u bliskom prijateljstvu je ona u kojoj svaki gleda na drugoga, štiteći ga od iskorištavanja." (Herb Goldberg, "The Hazards od Being Male", str.133)
Na kraju, svatko od nas treba jednog ili dva bliska prijatelja u čijem se društvu osjećamo sigurnim, koji su uz nas bez obzira što rekli ili učinili, koji nas neće napustiti kad naiđu nevolje, nego će biti uz nas pomažući nam da prođemo kroz teškoće...
Brinuti jedni za druge, biti odgovorni u odnosima, davati se bez očekivanja da primimo.. sve su to stvari koje moramo naučiti ako želimo graditi zaista kvalitetne odnose..
Istina je da se ne može svaki odnos dovesti do najviše razine, ali je također istina da smo pozvan biti Kristovi učenici u svakom odnosu koji gradimo. Jer, kako kaže Riječ, po ljubavi će nas prepoznati!
"Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve,
Bog nad vojskama doista s vama bude,
kao što velite da jest." (Amos 05:14)
"Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov." (Rim.8:9b)
Uvjeren sam da nema među nama onoga tko bi rekao da ne traži dobro i da ne prezire zlo.
Uvjeren sam, također, da svi vjerujemo da imamo Kristova Duha.
No, iščitavam iz gornjih rečenica jednu poruku.
U prvom citatu kao da iskaču riječi: "kao što velite da jest", a u drugom: "ako".
Jasno je što nam Bog ovim poručuje. Ono što ispovijedamo i vjerujemo o sebi može, ali i ne mora biti istinito.
Na jednom drugom mjestu u Bibliji čitamo i kako po plodovima nepogrešivo raspoznajemo drveća. Na jednak način, po plodovima naših života možemo i moramo prepoznati tko smo mi zaista.
Tako, iako svi gotovo istim riječima ispovijedamo vjeru, naša djela i životne situacije svjedoče o različitoj kvaliteti naših života.
Možemo to kazati i na drugi način.
Bog nas poziva da stalno iznova preispitujemo svoj odnos s Njim. Ljudsko je srce prijevarno i ako nismo pažljivi, lako se dogodi da skrenemo sa puta na koji nas je On pozvao i zapetljamo se u paukovu mrežu naših vlastitih želja i tumačenja.
Zato "tražite dobro, a ne zlo" nije tek puka fraza već otvoren poziv da se držimo podalje on svega što bi nam moglo naštetiti. Ovaj poziv prati i obećanje: "...i da Jahve, Bog nad vojskama doista s vama bude".
I evo gdje smo jedni drugima prijeko potrebni: mi trebamo biti ogledala jedni drugima!
Zasigurno to ne očekujemo od ljudi iz svijeta, premda se i na njima ponekad zna jasno zrcaliti plod našeg života, ali ako smo uistinu braća i sestre u Kristu Isusu, dužni smo jedni o drugima brinuti, pomagati i govoriti istinu.
A to možemo samo ako tražimo dobro, ako imamo Kristova Duha i ako je Bog uistinu s nama.
No, znamo da nas Bog ne poziva da živimo samo za sebe. On od svoje djece očekuje da brinu za braću i sestre u Kristu. Malahija kaže "...koji se boje Gospodina često govoraše jedan drugome..." (Mal. 3,16), a to načelo nikada nije prestalo vrijediti.
Ohrabrivanje, poticanje, iskazivanje pažnje, ispunjavanje potreba, opominjanje u ljubavi, iscjeljenje odnosa, duhovna okrepa... tek je djelić onoga što smo jedni za druge od Boga pozvani učiniti.
Uz sve ovo, još je jedna iznimno važna stvar koju svatko od nas neizostavno treba činiti: ustrajno moliti za svete u potrebi!
Ako smo uistinu Tijelo Kristovo, ako smo dakle Kristovi i ako imamo u sebi Duha Svetoga, tada u srcu imamo brigu za bolesne, ispaćene i obeshrabrene, a na usnama žarku molitvu.
Prionimo zato molitvi za one koje nam Gospodin stavlja na srce, ali ne zaboravimo ni praktična djela ljubavi na koja smo pozvani.
U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika:
"Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!
Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!'"
To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.
Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen.
(Iv.7:37-39)
Mnogo puta kada govorimo o Svetom Duhu uspoređujemo ga sa vodom i uistinu, Duh Sveti je poput vode - nešto bez čega ne možemo živjeti duhovan život.
Baš kao što je našem tijelu neophodna voda da bi živjelo, tako je i našem duhu neophodna «voda» Duha Svetoga da bi naš duh bio živ i djelatan.
Kada smo ispunjeni Duhom Svetim to znači da smo donijeli odluku da se predamo Njegovom utjecaju. Duh Sveti nikada nas neće ispuniti ako to nije naš slobodni izbor.
Kada smo donijeli odluku da se predamo utjecaju Duha Svetoga on nam daje silu da živimo po njegovoj volji, a to nas uvodi u život pun blagoslova.
Takav je život ispunjen snažnim djelovanjima Duha, a blagoslovi koje dobivamo kao posljedicu takvog življenja nisu tu samo da nas ohrabre i ojačaju. Bog želi puno više od toga: želi da Njegova sila u našem životu bude upotrebljena za druge, a ne samo za nas.
Blagoslovljenije je davati nego uzimati, kaže Biblija i to je sasvim sigurno najbolji opis života ispunjenog Duhom.
I kada tako živimo, Duh se ne izlijeva u nas i iz nas kao potočić ili mirna rijeka, već kao snažna bujica. Uistinu, to su bujice žive vode koje mijenjaju živote i potiču na čudesna dijela vjere kroz koje se Bog proslavlja, a duše spašavaju!
Ono o čemu želim govoriti jest kontrast između umrtvljujuće religioznosti i žive vjere, tj. između duhovne pustinje i bujica žive vode.
Stvoreni smo da ljubimo Boga.
Možemo biti odgojeni kao vjernici ili poput mene kao ateisti, ali sve dok ne upoznamo stvarnog, živog Boga i ne ostvarimo prisan odnos s Njim, naša je pozicija pred Bogom ista.
Ako nismo stvarno upoznali Boga, i ako nismo s Njim uspostavili osoban odnos pun ljubavi, mi smo svejednako duhovno mrtvi i izgubljeni.
No, u čovječjem je srcu "upisana" duboka čežnja za Stvoriteljem. Ma što god radili, ma kako god živjeli, dok ga nismo upoznali, ništa nas ne može trajno zadovoljiti.
I kada nas Isus zove piti, on nam govori da ta duhovna potreba koju imamo može biti ispunjena samo i jedino u zajedništvu s Njim.
Bez Njega smo neutaživo duhovno žedni, ali kada jednom probamo vodu s tog izvora doživjeti ćemo da se "rijeke žive vode" prelijevaju i u živote ljudi oko nas.
To je Gospodnji naum za naše živote, a na nama je da se odvažimo vjerovati Mu i predati mu kontrolu nad cjelokupnim našim životom kako bi Njegove želje postale naše želje, kako bi njegove misli postale naše misli, a njegovi ciljevi - naši ciljevi.
Nakon što dožive trenutak svog osobnog "izlaska iz Egipta", i upoznaju ljepotu i puninu kršćanske vjere, mnogi tu "vodu života" nastoje ljubomorno sačuvati za sebe.
Ali, voda koja ne otječe veoma brzo postane ustajala žabokrečina i životi takvih ljudi uskoro postanu okovani tradicijom i jalovom religioznošću.
Jedna od temeljnih osobina Duha Gospodnjeg je dinamičnost, neprekidno kretanje. Zato Duha Svetoga ne možete zadržati, ne možete upravljati njime niti ga možete sačuvati samo za sebe.
Biblija kaže da je On kao vjetar, ne znaš otkuda dolazi ni kamo ide, ali kada je tu, snažno osjećaš njegovo prisustvo i djelovanje.
I ovdje je izvrsna usporedba Duha s "živom vodom".
Ako dozvolimo Svetom Duhu da nas ispuni i nastavi se izlijevati kroz nas u druge ljude, Bog će moći nesmetano raditi na nama i izgrađivati nas kroz služenje drugima. Tako ostvarujemo dvostruki blagoslov: blagoslivljajući bivamo blagoslovljeni!
No, ako nismo voljni dozvoliti mu da koristi naš život kao sredstvo pomoću kojega On može blagosloviti druge ljude, izvor će presahnuti i mi ćemo se veoma brzo naći u močvari jalove religioznosti.
Promotrimo li bilo koju kršćansku tradiciju ili pak tradicije židovskog naroda opisane u Bibliji, lako uviđamo mnoštvo religijskih simbola koji predstavljaju Božju silu i Božju prisutnost, no većina tih tradicija s vremenom je postala mrtva, bezvodna vododerina.
Samo prisjećati se Božjeg djelovanja nije dovoljno, iako je zasigurno dobro i potrebno prisjetiti se koliku smo nezasluženu milost dobivali i još je uvijek dobivamo.
Ali, ako zaboravimo da i sami trebamo biti dio tog dinamičkog poretka, umjesto da budemo tek pasivni promatrači, začas ćemo skrenuti pogled s Boga!
Pogledamo li samo u vlastite živote, zasigurno ćemo primijetiti kako postoje neki periodi u kojima se uljuljamo u rutinu i prigrlimo osjećaj lažne sigurnosti.
Tada obično postanemo popustljiviji prema izazovima ovoga svijeta i ako ne pazimo, lako nam se može dogoditi da ni ne primijetimo kako umjesto žive vjere živimo ispraznu religiju.
Ali, religiozne aktivnosti ne mogu ugasiti duhovnu žeđ u nama! Zato Isusov poziv valja čitati ovako: "Ako je tko JOŠ žedan, neka priđe meni."
Mi moramo svakodnevno piti s Božjeg izvora, napajati se i iznova ispunjavati Duhom.
Također je neophodno da se svakog dana podsjetimo Božje ljubavi, milosti i dobročinstava, te njegove sile i vjernosti.
No, ne smijemo zaboraviti kako je jednako tako neophodno i da svaki dan iznova potvrdimo svoju odluku da mu budemo vjerne i odane sluge koje svakodnevno, radosno i bez prigovora, vrše njegovu volju.
Zato je potrebno da dobro pazimo kako živimo, da svakodnevno preispitujemo svoje živote i naš odnos sa Gospodinom, kako se ne bismo jednoga dana zatekli usred duhovne pustinje s pitanjem: kako smo ovdje dospjeli?
I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego - punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu- u imenu Gospodina našega Isusa Krista! Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! (Ef.5:18-21)
Kada god razmišljamo ili razgovaramo o djelovanju Duha Svetoga u našim životima suočavamo se sa pitanjem u kojoj mjeri i da li uopće Duh Sveti djeluje u nama?
Veoma često na ovo pitanje lakonski dajemo odgovor vjerujući da je sve u našim životima u najboljem redu te da nema ni najmanjeg razloga da posumnjamo u to da je Duh Sveti ne samo sa nama, nego i u nama.
No, da li je uistinu tako?
Razgovarajući, družeći se i surađujući sa nekim kršćanima više sam puta imao priliku neugodno se iznenaditi i otkriti da je netko od mojih sugovornika u tom trenutku posve neosjetljiv na Duha, iako sa pouzdanjem znam da je ne tako davno bio snažno vođen Duhom Božjim.
Ako je netko zaista ispunjen Duhom Božjim, tada je nemoguće da to ne bude vidljivo!
Međutim, kada govorimo o tome na koji način je Božje prisustvo u nama vidljivo, možemo zapaziti da na tom polju vlada poprilično nerazumijevanje.
Neki tako pogrešno vjeruju da biti ispunjen Duhom znači biti u nekom "uzvišenom" duhovnom stanju koje prate snažne emocije, uz vidljive manifestacije kao što su ekstatični doživljaji, znakovi i vizije.
Tako dolazimo i do pojma "duhovnosti" kao svojevrsnog elitizma ili barem posebnosti u očima drugih. No onaj tko tako shvaća i koji k tome teži, sasvim je promašio razumijevanje razloga i svrhe Božjeg djelovanja u nama.
Božje prisustvo u nama nikada ne služi da bi proslavilo nas, niti da bi nam dalo ikakvu posebnu važnost.
Božje djelovanje u nama, također, nikada nije usmjereno na nas i naše interese, nego na one koji su oko nas.
Tako s pouzdanjem možemo ustvrditi da osoba ispunjena Svetim Duhom mora u svojem životu vidljivo ispoljavati one vrline i karakteristike koje:
- umanjuju njihovu vlastitu zaslužnost
- negiraju svaki osjećaj samovažnosti
- proslavljaju Boga
- čine ga centrom čitavog življenja i svakog aspekta službe koju ta osoba obavlja.
Zapažamo da pravi znakovi ispunjenosti Duhom imaju krajnje praktičnu ulogu u življenju i u službi!
Tako bez imalo oklijevanja za neku osobu koja u svojem životu ne pokazuje gore navedene znakove prisustva i djelovanja Duha Svetoga, možemo ustvrditi da nije ispunjena Duhom.
Ovdje ćemo razmotriti tri glavna pokazatelja temeljem kojih sa sigurnošću možemo znati da li smo istinski predani Svetom Duhu.
To su naš govor, naš stav i naši međuljudski odnosi.
Naš govor, ponašanje i postupci zorno pokazuju naše duhovno stanje.
U Luki 6:45 čitamo:
"Dobar čovjek iz dobre riznice svoga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zle riznice iznosi zlo, jer mu usta govore onim čega je prepuno srce."
Uistinu, kakvo je naše srce, takvi će biti naši postupci, naš govor i naš duhovni stav.
Pod djelovanjem Duha Svetoga naše će riječi, ponašanje i postupci odslikavati Njegov blagotvorni utjecaj. Ako smo uistinu ispunjeni Duhom, naše će riječi biti blage i odmjerene, naš će život pokazivati strpljenje i milosrđe, a naša djela donositi drugima okrepu i osvježenje.
Nasuprot tome, ako su naše riječi brzoplete i nepromišljene; ako povrijeđuju one kojima govorimo; ako ne iskazuju iskrenu ljubav i poštovanje, a nisu potvrđene našim djelima; ako smo neiskreni ili ako smo skloni bezbrižnim i neodgovornim komentarima, sa sigurnošću možemo kazati kako nismo predani Duhu.
Možemo to kazati i ovako: ako smo pod utjecajem Božjeg Duha, onda ćemo odslikavati njegovu narav, a ne našu!
Njegova prisutnost u nama ne samo da će nas učiniti snažno osvjedočenima o našim lošim postupcima i riječima, nego će nas i snažno potaknuti na ispravno djelovanje i ispravno govorenje.
Stoga, ako smo uistinu ispunjeni Duhom Svetim, nećemo govoriti neistine niti izvrtati istinu. Niti ćemo se, analizirajući svoje postupke, pokušati opravdati tako što ćemo ih racionalizirati, jer je i to vrsta laži!
Iznimno je važno voditi računa o riječima koje izgovaramo. Većina ljudi, uključujući i većinu kršćana, nedovoljno su svjesni snage i važnosti riječi.
Izgovorena riječ može povrijediti i načiniti neprocjenjivu štetu daleko lakše nego što to čine loša djela. Zasigurno je daleko više ljudi koje smo u našim životima povrijedili jezikom nego li bilo kakvim drugim (ne)djelima.
No riječi mogu biti i izvanredno snažan pozitivan činitelj! Iskrene riječi ohrabrenja, podrške, i utjehe kadre su učiniti prava čuda u životima onih kojima ih uputimo!
O nama ovisi kako ćemo ih koristiti, no uvijek moramo imati na umu da one nepogrešivo odražavaju stanje našeg srca.
Želimo li kazati pravu riječ u pravo vrijeme, moramo čekati na Gospoda da nam da savršenu priliku da u savršenom trenutku kažemo savršenu riječ. Ovo je, naravno, moguće samo i jedino ako smo uistinu ispunjeni Duhom.
Drugi siguran pokazatelj toga koliko smo predani Svetom Duhu su naši stavovi. Duhovna pozicija koju zauzimamo u pogledu neke situacije ili događaja vjerno odslikava stav našeg srca. Baš kao i riječi i naši su stavovi odraz stanja našeg srca.
Kakvo to srce trebamo imati da bismo imali ispravne stavove?
Biblija nas o tome poučava na više mjesta i bez imalo dvojbe kaže da trebamo imati "zahvalno srce".
Tako u 1 Sol 5:18 čitamo: "U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.", a u Ef.5:20: "Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu - u imenu Gospodina našega Isusa Krista!"
Biti zahvalan Gospodinu stav je svjesnosti o tome tko je Bog.
Ne možemo uistinu biti zahvalni, ako ne razumijemo kako sve što imamo - naš život, zdravlje, obitelj, poslove, imetak pa i samu Crkvu Božju - imamo samo po milosti i ljubavi Gospodnjoj!
Stvarna, nepatvorena spoznaja o vlastitoj nedostatnosti i Božjoj preobilnoj milosti moguća je, opet, samo i jedino posredstvom Svetog Duha.
Bez Njegovog živog svjedočanstva u nama, naš bi um ovu činjenicu tretirao u rangu i na način kao i sve ostale činjenice o svijetu koji nas okružuje i životu koji živimo.
No, kada smo ispunjeni Duhom, osjećaj zahvalnosti u nama nadilazi svojom važnošću sve što nam ovaj svijet u zamjenu pokušava poturiti.
Kada smo zahvalni Bogu, mi time priznajemo pred Bogom i ljudima naše bezrezervno povjerenje u Boga, njegovu suverenost i bezgraničnu moć da učini bilo koje djelo u našim životima.
Zahvalnost Bogu pokazuje i još jednu važnu činjenicu: našu spremnost da odustanemo od svoje volje i da mu u cijelosti predamo kontrolu nad našim životom.
Suprotnost ovome je naš negativni stav.
Ako prigovaramo i žalimo se na naše životne situacije, ako smo frustrirani, bjesni i skloni nezadovoljstvu, mi izražavamo jasno nepovjerenje u Božju sposobnost da upravlja našim životima. Kao da mu kažemo "ja znam bolje" ili "ovo je previše čak i za tebe ,Bože".
Ovaj nezahvalan stav izvrsno je opisan u 1. poglavlju poslanice Rimljanima, gdje u 21. stihu čitamo: "Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo."
Ipak, vjerojatno su naši odnosi sa drugim ljudima najbolji pokazatelj našeg duhovnog i duševnog stanja.
Biti ispunjen Duhom neminovno mora rezultirati vidljivim promjenama u našem ponašanju prema drugim ljudima.
Već smo rekli da je Božja nakana da se proslavi u nama i kroz nas. Njegovo djelo u nama uvijek će zrcaliti njegove karakteristike i njegove ciljeve.
Tako će pod njegovim utjecajem naša djela svjedočiti o njemu i onome što on jest. Ivan o tome veoma jasno govori u tri stiha svoje prve poslanice:
- u 1.Iv.4:8 kaže: "Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav."
- u 12. stihu nastavlja: "Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena."
- a u 16. stihu ponavlja: "Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu."
Božja prisutnost u nama očituje se kroz njegova nesebičnu ljubav koja je više od urođene ljudske ljubavi koja je sebična i posesivna - to je Božja ljubav koja sebe daje bez obzira na cijenu i vruče čezne da brine o drugima. Ona uvijek daje slavu Bogu, a ne čovjeku kroz kojega je ispoljena.
Da li smo i koliko ispunjeni Duhom, može se prema tome, lako vidjeti iz toga koliko smo predani jedni drugima.
Božji Duh u nama uvijek nas navodi da zadovoljavamo tuđe potrebe ne vodeći računa o našim vlastitim potrebama.
Pravi prikaz toga nalazimo u 1. Ivanovoj 3:16 gdje čitamo: "Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću."
Potrebna je žrtva da bi nekoga zaista voljeli, a to ne možemo uraditi ako nismo stalno ispunjeni Duhom!
Kao što vidimo, živjeti autentičan, stvaran i istinit kršćanski život bez pomoći Duha Svetoga je nemoguć zadatak.
Ma koliko se trudili, sve što možemo postići bez sile Duha u nama je oponašanje određenih formi, praksi i rituala, ali bez sile.
Nažalost, postoje danas neke zajednice, čak čitave denominacije koje sebe zovu Kristovima, ali koje bi da noćas nastupi Uznesenje, još i sutra nastavili svejednako živjeti i raditi kao i do sada, previše zaokupljeni sobom da bi odsustvo Duha Božjeg uopće i primijetili!
Završiti ću riječima Lloyd Pulley-a:
"Ja želim biti siguran da stalno živim pod Njegovim utjecajem. Ne želim protraćiti niti jedan trenutak na nešto drugo. Želim da svakoga dana vatra u mojem srcu žarko gori za Njega i želim da Njegovo milostivo prisustvo bude još veća stvarnost danas nego što je bila jučer. Želim biti osjetljiv na Njegove poticaje, te želim biti otvoren i spreman učiti. Najjednostavniji način da znam da li sam predan Njegovom Duhu je da preispitujem svoje riječi, svoje stavove i svoje odnose s drugima."
Uvijek iznova možemo sebi postaviti pitanje što to znači biti kršćanin i siguran sam, svaki ćemo put odgovarajući na ovo pitanje pronaći još jedan djelić te čudesne slagalice koju nazivamo "život s Gospodinom".
Jednu od ključnih smjernica dati će nam odgovor na pitanje: gdje je Božje mjesto u našim životima?
Mjesto Božjeg boravka neizmjerno je važno za kršćanski život. Ako želimo imati mir s Bogom, zajedništvo s Njim, ako Mu želimo doći i ako tražimo Njegovo lice valja nam znati gdje On boravi, gdje ga možemo naći i gdje On želi biti.
Promotrimo li što nam kazuje Stari zavjet, vidjeti ćemo da je Bog uvijek imao, jednako kao što i danas ima, točno određeno mjesto boravka.
Bog ne boravi bilo gdje - On boravi samo ondje gdje mu njegova vlastita svetost dozvoljava da bude. Tako znamo da Bog ne može stanovati ondje gdje su prisutni zloća, nečistoća, preljub, razuzdanost, idolopoklonstvo, ljutnja, ljubomora i sl. Drugim riječima, Bog ne može boraviti tamo gdje obitava grijeh.
U Starom Zavjetu čitamo o Šatoru Sastanka kao mjestu Božjeg boravka među svojim narodom. Nešto kasnije, Salomon je u Jeruzalemu sagradio Hram, a Biblija kaže da se Božja prisutnost tada spustila i ostala na tom mjestu.
Još kasnije, u Novom Zavjetu vidimo da se Božje mjesto prebivanja među svojim narodom ponovno mijenja, te tako, nakon što su opravdana Kristovom svetom žrtvom pomirenja, tijela nanovorođene Djece Božje postaju Hram Duha Svetoga. Tako sada Bog prebiva u nama, točnije: u našem srcu.
Dakako, ne govorimo o fizičkom srcu. Kada Biblija govori o srcu misli na našu nutrinu, na ono fizički nedefinirano mjesto gdje se sastaju naša volja, emocije i razum.
To mjesto Biblija mudro naziva srcem aludirajući na činjenicu da bez tog centra našeg života ne bismo mogli biti živi baš kao ni bez našeg pravog, tjelesnog srca.
No, to srce koje je izvorište svih naših misli, govora i postupaka, lako može biti onečišćeno.
Sve vrste grijeha, laži i idolopoklonstava čine naše srce nepodesnim za boravak Duha Gospodnjeg. Stoga, da bi Duh Božji zaista prebivao u nama, potrebno je da Mu pripremimo mjesto i očistimo Njegov Dom.
Pogledamo li ponovno povijest Izraela opisanu u Bibliji, zapažamo da je u nekom trenutku svoje povijesti Izraelski narod zapustio svoj odnos s Bogom. Prestali su održavati Hram Gospodnji pa je on vrlo brzo postao nepodesan za Božji boravak. Duh Božji povukao se iz hrama.
Tako je bilo do dolaska na vlast kralja Ezekije. Prva stvar koju je uradio došavši na vlast bila je osposobiti ponovno Hram za boravak Božji. Riječ kaže da je to uradio "prve godine prvog mjeseca svoga kraljevanja" (Ljetopisi II, 29:3).
U istom stihu čitamo i da je najprije dao popraviti vrata Hrama kako bi narod mogao imati pristup Božjoj prisutnosti. No samo popravljanje vrata nije bilo dovoljno - da bi se Božja prisutnost vratila u Hram trebalo ga je počistiti i posvetiti.
Iako Hram duha Svetoga u novozavjetnoj crkvi nije građevina, ovaj postupak vrijedi i za nas danas. Najprije moramo otvoriti "vrata" svoga srca Božjem Duhu, a zatim iz njega iznijeti svu nakupljenu prljavštinu.
U 2. Knjizi Ljetopisa čitamo da je iznošenje nakupljene prljavštine iz Hrama trajalo punih osam dana, ali i da time posao još nije bio završen. Narednih su osam dana leviti posvećivali Hram, što nam zorno pokazuje kako u proces uklanjanja posljedica zapuštanja Hrama treba uložiti dosta truda i vremena.
Što uzrokuje da se naš hram onečisti?
Da li je to činjenje grijeha i neposlušnost Bogu?
Svakako.
Ali, ovaj primjer iz 2.Knjige Ljetopisa nam otkriva još nešto: u duhovnom smislu hram ne onečišćuje samo činjenje grijeha - ne raditi ništa također onečišćuje hram!
Kao što se u našim domovima nakuplja prašina i naizgled niotkud stvara kaos ako samo nekoliko dana ne pospremamo po kući, tako se i u našim srcima stvara duhovna "prašina" i "nered" ako zanemarimo svoj (svakodnevni) odnos s Gospodinom!
Stoga je zasigurno i nekima od nas potrebno "čišćenje hrama" - čišćenje našeg srca, preobražavanje našeg života i snažno unutrašnje djelovanje Duha Svetoga u našem življenju.
Baš poput kralja Ezekije koji je poslao svećenike da očiste Hram, tako je i Isus poslao Svetog Duha u centar naših života. Ako Mu se predamo, On će očistiti naše srce od svih nakupljenih nečistoća i osposobiti nas da nas Bog može koristiti.
Što sve može unerediti naše srce?
Nabrojimo samo neke od mogućih odgovora:
- fizička ovisnost (alkohol, droga, pornografija...)
- loši međuljudski odnosi (mržnja, zavist, nepraštanje...)
- tzv. "prihvatljivi grijesi" (ponos, oholost, samopravednost, bijes, gorčina...)
Dok su prve dvije kategorije samorazumljive i svima dobro poznate, držim smatram uputnim reći nekoliko riječi i ovoj posljednjoj.
Upravo su "prihvatljivi" grijesi najbezočnije ubojice ljudskog srca. Prikradaju nam se neprimjetno, sveprisutni su, svatko ih ima i to začas zahvati naše srce, često i bez da smo toga postali svjesni.
Najgore od svega je što su ti grijesi direktno usmjereni protiv Božjeg djelovanja u nama - pod utjecajem tih grijeha lako je zaboraviti na Božju milost u našem vlastitom životu.
Oholost, ponos, samopravednost, pohlepa ili zavist samo su neki od onih grijeha koji nas uvjeravaju da je ono što pod njihovim utjecajem činimo zapravo pravedno i dobro, te da je to nešto na što svakako "imamo pravo".
Dakako, to je bezočna laž, ali od one vrste koju zli šapće u naše uho upravo onda kada najviše čeznemo da baš tako nešto čujemo i dokažemo sami sebi da nismo uradili ništa lose...
Bez obzira smatramo li da imamo problema sa grijesima ili ne, dobro je s vremena na vrijeme procijeniti da li je naš život zaista u kontroli Božjeg Duha.
Dobro je postaviti slijedeća pitanja:
1. Što je u mom srcu
2. Što je na mojim usnama?
3. Što je u mojim mislima?
4. Što se vidi u mom životu?
Ako iskreno odgovorimo na ova četiri pitanja. moći ćemo vidjeti koja područja našeg života nisu pod kontrolom Svetog Duha.
1. Što je u mom srcu?
Rekli smo da je naše srce sada Dom Gospodnji. To znači da je Isus sada u našim srcima.
Ako je to istina, On će biti najveća strast u našim životima!
Dobro je razmotriti svoje stanje: da li je nešto drugo okupiralo moje srce ili je zaista moja najveća težnja u životu da budem u Božjoj prisutnosti?
Zapamtimo ovu misao: Ako bilo što, bilo dobro ili loše, zauzme Njegovo mjesto u našim srcima - to je idolopoklonstvo!
2. Što je na našim usnama?
Isus je rekao "Moj dom će biti dom molitve." (Lk.19:46)
To znači da ako je sada Njegov dom u našim srcima, onda je očigledno kako Isus želi da naši životi budu obilno ispunjeni molitvom.
Molitva bi trebala biti naša najveća radost, naša najveća privilegija, naš najveći posao i naš najveći prioritet.
Ako On vlada našim srcima onda će se molitva naći i na našim usnama.
Odgovor na pitanje kakav je naš molitveni život pokazuje u kolikoj smo se mjeri zaista predali Svetom Duhu.
3. Što je u mojim mislima?
Ako Sveti Duh zaista boravi u mom srcu, onda bi Božja milost morala biti u mojim mislima.
Naime, ponekad se može desiti da u svom revnovanju za Boga, unatoč tome što ispovijedamo usnama Isusovu tvrdnju da "bez njega ne možemo ništa" (Iv.15:5) naše misli zadobiju tzv. "radni" mentalitet.
Tada se desi da, iako znamo da smo milošću spašeni, počnemo živjeti drugačije, kao da zapravo vjerujemo da Božju naklonost možemo zaraditi.
Ovo nas može odvesti u puki legalizam ili u nametanje svojih standarda svetosti drugima, što je u oba slučaja loše i u suprotnosti s milošću Božjom.
Istina je da mi dolazimo u Gospodnju prisutnost zbog Isusove pravednosti, a ne zbog naše. Stoga, kad god odlutamo od ove istine - doživljavamo uspone i padove u svom hodu s Gospodinom.
Znajući da spasenje imamo samo po Kristu, moramo se uvijek iznova predavati Svetom Duhu, a on će naše misli stalno vraćati ka Isusu.
4. Što se vidi u mojem životu?
Promotrimo ova pitanja:
- da li je tvoj život demonstracija Božje sile?
- da li Ga drugi mogu vidjeti u tvom životu?
- da li savladavaš grijeh?
- da li rasteš u Gospodu?
Ako Isus zaista po svom Svetom Duhu stanuje u nama, tada se Njegov život mora vidjeti u nama!
Istina je da su mnogi došli Gospodu zato što su životi nekih vjernika utjecali na njih, ali je istina i da su mnogi dozvolili sebi da otpadnu od Gospoda zbog onoga što su vidjeli u životima nekih drugih "kršćana".
Ako smo nanovorođeni, naši životi više nisu naši. Oni pripadaju Kristu.
I zato, naš život mora svjedočiti uskrslog Isusa i Njemu davati slavu.
Ako to nije slučaj, vjerojatno je krajni čas da prionemo čišćenju Hrama Duha Svetoga u nama!
Postoji još jedna stvar koju moramo spomenuti. To je naše tijelo koje stoji u opreci sa Duhom.
Ako hranimo svoju tjelesnu prirodu ona će jačati, a naš će duhovni život slabiti.
Nasuprot tome, ako se predamo stvarima koje su od Duha, jačati ćemo duhovno pa nas želje tijela neće moći tako lako kontrolirati.
U Gal.5:19-21 čitamo koja su djela tijela.
U Gal.5:22-23 čitamo koji su Plodovi Duha.
također, u 1.Kor.12:7-10 i Rim.12:6-8 čitamo koji su Darovi Duha.
Mi smo dakle prisustvom Svetog Duha u nama primili novu prirodu (njegovu prirodu) i novo srce (Njegovo srce).
Zato sada imamo izbor koji ranije nismo imali -možemo izabrati hoćemo li se predati svojoj staroj, tjelesnoj, prirodi ili novoj, duhovnoj prirodi.
Po Duhu Svetom dobili smo potpuno novu snagu za život. Ipak, samo ako svojevoljno dozvolimo Duhu da potpuno vlada našim srcima moći ćemo iskusiti radost Njegovog prisustva u nama.
Naš zadatak je ukloniti idole, očistiti Hram i tražiti od Svetog Duha da održava vatru u nama!
"Ako me ljubite,zapovijedi ćete moje čuvati.I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je." (Iv.14:15-17)
Iako se o Svetom Božjem Duhu govori veoma često, kod mnogih pojedinaca postoji veoma mnogo nepoznanica i nejasnoća oko razumijevanja toga tko je on i kako djeluje.
Čini se da mnogi imaju predodžbu o Božjem Duhu kao "djelatnoj sili" koju je pod određenim okolnostima i na određene načine moguće koristiti za dostizanje određenih ciljeva.
Ovakav stav je krajnje egocentričan i nebiblijski. On u osnovi predstavlja svođenje Duha Božjega na razinu neosobne sile podčinjene čovjeku.
Mi međutim znamo da Duh Sveti nije "stvar" nego osoba. Duh Božji nije manji od Boga, On jest Bog - jedna od tri osobe Trojstva.
Osvrnemo li se na vlastiti život, lako uviđamo kako nitko od nas ne voli kada ga drugi smatraju manje vrijednim. Također, nikome se od nas ne sviđa ni kada nas netko tretira kao da nismo samostalne i odgovorne osobe.
Stoga je jasno kako promatrati Svetog Duha kao išta manje od samoga Boga znači podcijeniti ga i nanijeti mu uvredu!
O Svetom Duhu mnogo toga otkrivamo čitajući Bibliju.
Spoznajemo, između ostaloga, da On traži, bira, otkriva, vodi, uči, tješi, inspirira, zabranjuje, osuđuje i dokazuje.
Također, otkrivamo da Ga možemo voljeti, slušati, žalostiti, odbijati, huliti i griješiti protiv Njega.
Duh Sveti je svemoguć, sveznajući i sveprisutan. Uistinu, on jest Bog.
U Bibliji nalazimo i mnoge primjere djelovanja Svetog Duha. K tome, čak je i sama Biblija njegovo djelo, jer je upravo On nadahnuo ljude da je napišu.
Da bismo bolje razumjeli djelovanje Svetog Duha, promotrimo tri iskustva Svetog Duha:
1. DUH S NAMA - poticaj Duha na obraćenje
2. DUH U NAMA - nanovorođenje
3. SILAZAK DUHA - krštenje Duhom
Znamo da je nemoguće da se netko obrati bez djelovanja Duha Svetoga.
Dok sam živio kao nevjernik, nisam bio ispunjen Duhom, nisam čak ni znao za njega, ali je Duh Božji bio sa mnom.
Ovo je istina. Promatram li unatrag vrijeme mojega življenja bez Boga, lako vidim da je Bog čitavo vrijeme bio sa mnom. Štoviše, zapažam desetke uočljivih putokaza kojima je Duh Sveti obilježio moj život potičući me nježno i s beskonačnim strpljenjem ne bih li kako spoznao i prihvatio činjenicu da život koji sam živio ipak nije bio život vrijedan življenja.
Ovo iskustvo nije samo moje - to je univerzalno iskustvo svakoga tko je prihvatio svjedočanstvo Duha o vlastitoj grešnosti i putu spasenja.
Ono bi se grubo moglo iskazati kao niz od tri etape na putovanju ka Bogu:
a) najprije je potrebno čuti poziv.
Dozvolimo li sebi da ga čujemo i da ga u svom srcu ozbiljno razmotrimo preplaviti će nas osjećaj grešnosti i izgubljenosti koji nas navodi na idući korak, a to je:
b) poslušati poziv
Naime, tek kada se odazovemo na Božji poziv i kažemo sudbonosno "da" Božjem Duhu, dolazi do obraćenja, a s njime i do spoznaje o oproštenju grijeha.
Sada još samo trebamo:
c) slijediti poziv
Ovaj korak dolazi sam od sebe, kao duboka unutarnja potreba kojoj se s radošću odazivamo. Slijeđenjem poziva postižemo duševni mir kroz živu vjeru, a Duh Božji sada zauvijek boravi u nama.
Kada govorimo o iskustvu sa Svetim Duhom važno je razumjeti o kakvoj se vrsti iskustva tu radi. Isus nam kaže kako "svijet ne može primiti (Duha) jer ga ne vidi i ne poznaje".
Mi možemo imati golemo znanje o Božjem Duhu, a da pri tome uopće ne budemo kadri istinski razumjeti tko je zaista Božji Duh i kako on djeluje u našim životima. Jedini način da to doista shvatimo je taj da imamo stvarno, živo iskustvo djelovanja Duha Svetoga u nama samima.
To je iskustveno znanje i ono vjerno odslikava onu vrstu odnosa kakvu Bog želi imati sa svakim od nas.
Bog, Naš Nebeski Otac, želi ne samo da Ga osobno poznajemo, već i da ga poznajemo intimno, upravo onako kako dijete (u)poznaje svojega zemaljskog oca.
Kada smo ga jednom upoznali, prihvatili Njegov poziv i nastavili ga slijediti djelovanje Duha Svetoga u nama postati će očito i mi ćemo svijetu pokazati promijenjen život.
Promjena je stvarna i očigledna. Početi ćemo snažno mrziti grijeh u našim životima, a snagom koju Bog daje preko svog Duha moći ćemo se izdignuti iznad naših grešnih sklonosti.
Međutim, sve će nam to biti moguće ako, i samo ako u potpunosti predamo svoju volju Gospodinu i dozvolimo mu da nas vodi i mijenja po svojem nahođenju.
Treći korak u iskustvu sa Svetim Duhom je silazak Duha na nas, tj. krštenje Svetim Duhom.
Oko ovog pitanja postoji mnogo nerazumijevanja i podjela među kršćanima. Dijelom je tome razlog neznanje i nerazumijevanje, a dijelom i mnoge manipulacije i prijevare vezane uz manifestacije i djelovanja koja se pripisuju Svetom Duhu.
Također, čini se da mnogi kršćani jednostavno ne uviđaju potrebu za još jednim, dodatnim, iskustvom sa Duhom Svetim.
Bilo kako bilo, Krštenje Duhom Svetim nije ono što doživljava svaki kršćanin, ali sasvim sigurno predstavlja nešto što svaki kršćanin, ako želi, može dobiti.
Krštenje Duhom Svetim možemo razumjeti i kao opremanje za službu u sili s visine.
Naime, primanje oproštenja i spasenje nije sve što Bog želi za nas.
Bog nam želi dati i djelatnu silu kako bismo što više postali nalik Gospodinu Isusu.
Tako promijenjene i osnažene Bog nas tada može lakše i bolje koristiti za svoje ciljeve. Uz to, Bog nam prema svojoj savršenoj volji daje i Darove Duha Svetoga čineći nas time potpuno opremljenima da mu služimo.
Međutim, moramo razumjeti da se to dodatno iskustvo Duha Svetoga daje samo onima koji ga traže. Dakle, ako Ga ne tražimo, nećemo ga ni dobiti. Gospodnja želja jest ta da svi tražimo silu Svetog Duha u svojim životima, no samo od nas ovisi da li ćemo tu divnu mogućnost i iskoristiti.
Ovdje moramo primijetiti da traženje Svetog Duha nije opcija. Pogrešno je pitati trebamo li primiti silu Svetog Duha. Umjesto toga trebamo pitati: Kako da primim silu Svetog Duha?
Uistinu, biti ispunjen Duhom i biti vođen Duhom obaveza je i odgovornost svakog Djeteta Božjeg koji želi biti koristan za Krista.
Bez sile Svetog Duha, njegovog vodstva i dragocjene pomoći nećemo:
- imati silu za hrabro naviještanje Njegove Riječi
- imati pobjedu nad lošim navikama i stavovima koji su nas zarobili
- smoći snagu za reći "ne" lošim stvarima
- smoći snagu za nesebično izabrati
- imati hrabrosti i snagu da priznamo svoje mane, padove i grijehe
- imati želju i snagu da oprostimo i da tražimo oproštenje
- razumjeti Božju Riječ i biti joj poslušni u molitvi i brizi za one koji su u potrebi
- moći voljeti druge ljude uključujući i one koje je "nemoguće" voljeti
- znati ohrabrivati umjesto da kritiziramo
- htjeti prihvatiti odgovornost za svoja djela
- slijediti Boga ne obazirući se na to gdje nas to vodi i koliko košta
- iskoristiti duhovne darove i donijeti duhovne plodove u svojim životima
Zbog svega toga nužno je da brižljivo njegujemo naviku da redovno tražimo Duha Božjega te da mu se predajemo stavljajući mu se na raspolaganje. Tako nas on može koristiti u svakom trenutku prema svojoj savršenoj volji.
Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. (Rim.12:1-2)
"Kakav si kršćanin?"pitanje je koje bi svatko od nas neizostavno morao sebi postaviti.
Ako osjećamo odbojnost prema ovom pitanju ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, sva je prilika da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio.
Jedna od stvari koja bi zasigurno trebala odlikovati svakoga onoga tko sebe naziva Kristovim jest spremnost na preispitivanje svih svojih motiva i postupaka.
Ovo znači da ne bi smjelo postojati nijedno područje našeg života koje nismo voljni podvrgnuti nepristranoj provjeri.
Dakako, sami sebe teško da možemo nepristrano prosuđivati. Usudio bih se čak kazati kako nam je to u potpunosti nemoguće.
Kako onda sebe procijeniti i kako znati u kakvom smo odnosu, zdravom ili nezdravom, prema drugim kršćanima?
Bog je bio svjestan ovih pitanja i nije dozvolio da ostanemo u neznanju. Štoviše, pobrinuo se da se ne uopće moramo oslanjati na varljive zaključke našeg slabašnog uma.
On nam je osigurao svu potrebnu silu, snagu i moć koju trebamo da bismo mogli ne samo prosuđivati vlastite postupke, stavove i motive, već i da bismo mogli živjeti u poslušnosti njegovoj savršenoj volji.
Odgovor na pitanje koja je to snaga, sila i moć koju nam je Gospodin osigurao zove se vodstvo Duha Svetoga!
Duh Sveti je onaj koji će nas osposobiti za svako dobro djelo, onaj tko će nas poučiti, zaštiti, ohrabriti, razjasniti... Bez njega uopće ne bismo mogli biti kršćani!
Istina, mogli bismo poput mnogih, neko vrijeme, možda čak i godinama zavaravati i sebe i druge grčevitim nastojanjima da živimo kršćanski život u tijelu, no prije ili poslije svima bi oko nas, a naposljetku, vjerujem, i nama samima postalo jasno kako je u pitanju sasvim besmislen i nadasve nemoguć zadatak.
Mnogi kršćani koji redovno idu u crkvu izvana izgledaju dobro i zdravo, no kada im se malo približimo uviđamo da nešto nedostaje.
Kao da nema unutrašnjeg blagoslova u njihovim životima. Vidimo djela, ali ne i plodove. Vidimo borbu, ali ne i pobjedu. Njihovo iskustvo kršćanstva nije Božja sila "iz prve ruke", nije osobno iskustvo pobjede u Božjoj snazi.
Zapravo, oni nemaju vodstvo Svetog Duha.
Iako mnogo znaju o Njemu, iako ga tako zvučno spominju u svojim molitvama, iako je Duh Sveti blizu njih, oni ne čuju njegov glas i nemaju iskustvo stvarnosti njegovog vodstva u vlastitom životu.
Zašto je to tako?
Bog je svakome od nas prepustio na volju da sami za sebe odlučimo hoćemo li se prepustiti Njegovom Duhu ili ne.
To je naš izbor koji vršimo svakodnevno, u svakoj prilici.
Ali, ako mu se nismo voljni prepustiti u cijelosti rezultat poražavajući - nismo Duhu Svetom dopustili da radi u nama i sa nama!
Dopuštamo li se Duhu ili ne otkriva svaki naš izbor koji napravimo. Stoga se i odgovor na pitanje kakav smo kršćanin može dobiti samo ako iskreno procijenimo način na koji živimo, osluškujući pri tom pozorno svjedočanstvo Božjeg Duha!
Pitanja koja trebamo postaviti su:
- Prebivam li u Gospodinu kroz Njegovu Riječ i molitvu?
- Razvija li se u meni dublja želja za Božjim Duhom?
- Da li sam ispunjen i da li se ispunjam Duhom?
- Da li praktično vidim Njegovu silu u svom svakodnevnom životu?
- Da li doživljavam pobjedu nad grijehom i kušnjama?
- Da li mu voljno svakoga dana predajem sav svoj život?
Sjetimo se, Gospodin nam nikada neće nametati svoju volju. Zato samo mi možemo dati pravo Svetom Duhu da upravlja našim životima. Ukoliko mu to ne dozvolimo, On će strpljivo stajati na vratima naših života, ali neće ući!
A Petar je sjedio vani u dvorištu. I pristupi mu jedna sluškinja govoreći: "I ti bijaše s Isusom Galilejcem." On pred svima zanijeka: "Ne znam što govoriš." Kad iziđe u predvorje, spazi ga druga i kaže nazočnima: "Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom." On opet zanijeka sa zakletvom: "Ne znam toga čovjeka."
Malo zatim nazočni pristupiše Petru i rekoše: "Doista, i ti si od njih! Ta govor te tvoj izdaje!". On se tada stane zaklinjati i preklinjati: "Ne znam toga čovjeka." I odmah se oglasi pijetao. I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." I iziđe te gorko zaplaka.
(Mt.26:69-75)
Bog nas poziva na iskrenost i kaže da je laž grijeh. To je sasvim jasno.
Pa ipak, svijet oko nas rado govori o "maloj" i "velikoj" laži.
Spominje se čak i "bijela laž" koja, navodno nije laž jer je "opravdana" dobrim namjerama.
Kažu čak: "Laž je ponekad nužna, ne može se izbječi."
I kad to kažu, lažu.
Međutim, laž je grijeh, a kazna za grijeh je smrt.
Biblija nigdje ne spominje "malu" i "veliku" smrt ili možda "bijelu" smrt.
Bog je ovdje bio potpuno jasan.
Pa opet, u Bibliji nalazimo i primjere Božjih ljudi koji su slagali.
Možda će netko željeti te primjere upotrijebiti kako bi pokušao dokazati da su u određenim okolnostima neke laži ipak dozvoljene. To bi mnogima odgovaralo i zasigurno bi mnoge savjesti bile rasterećene, no to, srećom, nije moguće.
Uzmimo za primjer Petra koji je, nakon što je Isus uhvačen, tri puta slagao.
Poručuje li nam to da je dopušteno lagati?
Ne, naravno.
Pokazuje li nam taj primjer kako Božji sluge imaju ili trebaju imati drugačiji tretman od nas "obićnih" vjernika?
Naravno da ne.
Znači li to da je Petar počinio grijeh?
Da. Petar jest počinio grijeh. I to triput.
Znači li to da je Petar zaslužio kaznu?
Da.
A da li je Petar kažnjen za svoj grijeh?
Hajde da vidimo!
Isus je znao što će Petar učiniti. Čak ga je i upozorio na to. Ali, Petar mu nije povjerovao!
Da Petar nije povjerovao bilo kome drugome, to ne bi trebalo isticati. Ali, Petar nije vjerovao Isusu, što znači kako u tom trenutku Petar nije vjerovao Bogu!
Ovo je ozbiljno, tim više što u Mt.16:16 čitamo izjavu kojom Petar Isusu potvrđuje da nedvosmisleno zna da je Isus Mesija, Sin Božji.
Pa ipak, našavši se izvrgnut pogibli, Petar kao da to zaboravlja.
I po tome je jako sličan nama!
Vidimo da se Petar se propustio čvrsto uhvatiti za nepromjenljiva Božja obečanja.
Baš kao i onda kada su se u lađici učenici zabrinuli što su zaboravili ponjeti kruh, Petar je posve smetnuo sa uma ono što je znao i iskusio o Bogu.
Zbog čega mu se to desilo? Zbog čega se to i nama danas tako često dešava?
Odgovor je, zapravo, krajnje jednostavan - zbog straha!
Petar se preplašio za svoj život.
Tek što je Isus - Sin Božji naočigled njemu uhvačen, a već mu se sudi! Podmeću ga, preziru, lažno optužuju, vrijeđaju i svim silana žele da ga ubiju.
Pokušajte zamisliti sebe u toj situaciji. Kako biste se osječali? Da li biste bili preplašeni? Ja bih. Najvjerojatnije bih bio nasmrt preplašen da me ne otkriju i ne osude zajedno sa Isusom. Pretpostavljam da bi me strah spriječio da budem tamo gdje me svatko mogao prepoznati kao Isusovog učenika.
Ali, ne bih rekao da je Petar bio kukavica! On je došao za Isusom, slijedio ga je u "lavlju pečinu", izložio se riziku. Pa ipak, kada je došao trenutak izjašnajvanja, strah je bio jači.
No, moramo u obzir uzeti dvije neporecive činjenice.
a) Petar je bio sam!
Ni Petar, ni drugi učenici još nisu imali vodstvo i pomoć Svetog Duha. Sve do pentekosta oni su bili oslonjeni na vlastite sposobnosti i snagu.
Za razliku od njih, mi danas imamo Branitelja. Mi imamo Tješitelja. Kakvo onda opravdanje imamo da se bilo čega i bilo koga plašimo?
Zašto bi onda jednom nanovorođenom kršćaninu danas trebalo biti teško biti iskren?
Očito, samo zbog toga jer se nismo, poput Petra, potpuno predali Isusu.
b) Petar se pokajao!
Njegova ga je savjest opomenula da je počinio grijeh, sjetio se Isusovih riječi i kaže Riječ: "...iziđe te gorko zaplaka".
Petar je, istina, na trenutak posrnuo i počinio grijeh, no odmah se zatim pokajao!
On nije ostao u grijehu, niti se pokušavao opravdati.
Zbog toga, na pitanje da li je bio kažnjen za grijeh ne mogu odgovoriti ni sa "da" ni sa "ne".
Zapazimo kako ga Bog nije osudio. Znamo da je Bog "spor na srdžbu i brz na praštanje". On se ne žuri sa osudom i pruža nam priliku da se odvratimo od grijeha i dođemo k njemu.
No istovremeno, uvjeren sam da je bol koju je Petar u svom srcu osjetio kada je spoznao što je učinio, bila neizdrživa. To nije božja kazna, ali je zasigurno cijena ili barem dio cijene koju je morao platiti kao posljedicu grijeha neiskrenosti.
Ne mogu znati, ali duboko vjerujem da je Petar nakon tog iskustva sa mnogo više pažnje i mudrosti pristupao svemu što je od tada na dalje izlazilo iz njegovih usta.
I da smo ga kakvim čudom mogli tada upitati, vjerujem da bi nam kazao kako uvijek moramo biti iskreni i govoriti istinu pod svaku cijenu.
Na koncu, to i ne bi bilo ništa novo. Bog nam je to već jasno rekao.
I zato, kada govorimo o iskrenosti sjetimo se da:
- biti iskren znači uvijek reći istinu i nikada ne izreći laž
- biti iskren znači reći istinu bez obzira na cijenu
- biti iskren znači ne kalkulirati o posljedicama iskrenosti
- biti iskren znači pouzdati se da će se Bog pobrinuti za posljedice, makve god one bile!
- biti iskren znači biti poslušan Bogu
kao i da:
- biti iskren ne znači prešutiti ili zaobići istinu!
- biti iskren ne znači odreći se mudrosti
- biti iskren ne znači da trebamo biti netaktični
- biti iskren ne znači da trebamo biti grubi
I zato, "ne suobličujmo se ovomu svijetu" nego ustrajno nastojmo postati sličniji Kristu!
"Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera." (1.Iv.5:4)
Svijet oko nas je kaotičan i destruktivan. On ne gradi trajne vrijednosti već ih razara i upire svim silama da ih obezvrijedi.
Ovaj svijet prezire pojmove kao što su: red, pravila, urednost, samokontrola, uzdržljivost, poniznost, sklad, mir, planiranje, poštovanje itd.
On se suprotstavlja Kristu podvaljujući nam pojmove kao što su: tolerancija, razumjevanje, popustljivost, pravo na vlastito mišljenje, pravo na osobni izbor, relativnost moralnih pravila, prosvijećenost i sl.
Zbog toga se svakodnevno, bez prestanka, nalazimo izloženi razarajučem pritisku svijeta koji nastoji obezvrijediti i uništiti harmoniju i red unutar naših odnosa i ponašanja.
Ali, mi znamo da je Bog Bog reda.
Također, znamo da biti kršćanin znaći dozvoliti Gospodinu da nas oblikuje na svoju sliku, kako bismo postali kristoliki.
Biti kristolik znači živjeti tako da naša okolina iz dana u dan u svjedočanstvu našeg života sve više vidi uskrslog i djelatnog Krista koji je promjenio naše živote i donjeo nam "božji mir koji nadilazi svaki um i razum".
Krist gradi u nama i sa nama svoje kraljevstvo upravo na tim principima koje svijet prezire!
On nam želi pomoći da naše živote dovedemo u red te da jedni s drugima gradimo skladne i harmonične odnose temeljene na čvrstim i nepromjenljivim principima Božje Rijeći.
Zato sve što radimo mora odslikavati Božje principe.
Zaista, sve što radimo moramo raditi "kao da radimo Bogu". Ne postoji nijedno područje našeg života koje je od ovoga izuzeto!
Nastojeći živjeti tako, odmah uviđamo jednu zakonitost: živjeti ugodno Bogu suprotstavlja nas svijetu i traži od nas da uložimo određeni napor.
Ima trenutaka kada jednostavno nemamo volje boriti se. Možda smo umorni, možda smo povrijeđeni, možda emotivno dotaknuti nekom situacijom ili se jednostavno nismo najbolje snašli... ali bez obzira na sve, nikada se ne smijemo prestati boriti!
Baš onda kada nam je najteže, kada se osječamo iscrpljeni, kada osječamo kako više nemamo ni snage ni želje za ići dalje, čak niti za pomoliti se - upravo tada moramo uložiti napor i zavapiti Gospodinu.
Samo u Njemu možemo naći odmor i zaštitu, samo On nas može držati izvan dometa neprijatelja dok vidamo svoje rane i na kraju, samo nas On može tjelesno, duhovno i duševno iscijeliti.
Ne uložiti taj posljednji napor i ne zavapiti Bogu za pomoć znaći okrenuti leđa Bogu i predati se na milost i nemilost neprijatelju.
"Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" (Heb.4:16)
Prije nekoliko mjeseci zaokupilo me nekoliko stihova iz prvog poglavlja knjige proroka Hagaja. Kroz tih nekoliko uvodnih stihova Bog je snažno progovorio mome srcu dajući mi jasnu poruku o mome trenutnom stanju kao i o tome što želi da uradim.
Bog, naravno, nije stao samo na tome, već mi je navedenu poruku osim kroz Riječ prisnažio, dopunio te podrobnije objasnio kroz svjedočanstvo okolnosti, Tijela Kristovog, molitve i svjedočanstva Duha Svetoga.
Prva rečenica koja me dotakla je 2. stih 1. poglavlja knjige proroka Hagaja:
Narod ovaj govori: Nije još došlo vrijeme da se opet sazda Dom Jahvin. *
a odmah zatim i 4.stih:
A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenih kućama, dok je ovaj Dom razvaljen.
Zanimljivo je pogledati i u Šarićev prijevod koji kaže:
Je li vama samima vrijeme da stanujete u svojim popločenim kućama, dok ovaj Hram leži u ruševinama?
Kakav tužan kontrast!
Izraelci su se vratili u Jeruzalem i zabavili osiguranjem vlastite egzistencije posve zaboravši onoga tko im je sve to omogućio. Dok su oni gradili udobne kuće i udobno živjeli Božji je hram ostao neobnovljen.
Čitajući ovo, osjetio sam da je ova Riječ i meni upučena.
Baš kao i Izraelcima tada, sada je Bog meni govorio kroz ovaj stih.
Znajući da je naše tijelo Hram Duha Svetoga zapitao sam se: u kakvom je stanju moj Hram?
Odgovor sam pronašao u slijedećim stihovima, kada Jahve kaže:
Razmotrite svoje putove!
Sijete mnogo, malo dovozite;
jedete, a niste siti;
pijete, a napojit se ne možete;
odijevate se, a nije vam toplo.
Poslenik zarađuje plaću,
a stavlja je u prodrt tobolac!
(Hag.1:5b-6)
Isprva mi nije bilo jasno, ali posljednji me redak natjerao da se zamislim.
...Poslenik zarađuje plaću,
a stavlja je u prodrt tobolac!...
Zaista, posljednih mjeseci, iako se trudimo živjeti skromnije nego prije, moja supruga i ja imamo manje novca nego li ikada prije!
Iako smo sve donedavno svakoga mjeseca imali nekakav suvišak s kojim smo mogli slobodno i bez opterećenja baratati, sada (iako nam još uvijek ništa ne nedostaje) najednom imamo manjak koji nikako ne uspjevamo nadoknaditi!
Ovo samo po sebi nije nešto što se ne bi moglo na ovaj ili onaj način logički objasniti, no već neko vrijeme kopka me misao da iza toga leži nešto više nego što na prvi pogled izgleda.
Iščitao sam gornje stihove još jednom, pa još jednom i još jednom. Svaki put sam sve više postajao svjestan da se ovo uistinu odnosi na mene.
...Sijete mnogo, malo dovozite;...
Zaista, iako imam pristojnu plaću, sve više i više moram raditi da bih ju zaradio. Jednostavno, posla je iz dana u dan sve više i ja sve češće moram raditi duže kako bih barem donekle smanjio zaostatak, ali uglavnom bez većeg uspjeha.
...jedete, a niste siti;
pijete, a napojit se ne možete;...
Pojačani ritam obaveza na poslu, hrpa nagomilanih obaveza kod kuće, želja za večim služenjem Gospodinu, nedovoljno kvalitetnog vremena provedenog sa suprugom i djecom - sve je to u meni stvorilo osječaj zamora i nervoze.
Počeo sam, baš kao što Riječ kaže, doslovno sve više jesti, a pri tome biti sve gladniji. Svi znamo, 'nervoza je gladna', i to nije ništa novo, no Riječ ovdje ipak govori o drugoj vrsti gladi i žeđi.
To je duhovna glad i duhovna žeđ.
To je glad za Božjom prisutnošću i žeđ za njegovom pravednošću.
Ovaj svijet nije pravedan i ne nudi ništa što nas može trajno zadovoljiti. Pojačani napor na poslu nikome nije donjeo trajno zadovoljstvo niti stvarni dobitak, baš kao ni uživanje u kojekakvim "zadovoljstvima" ovoga svijeta.
One najvažnije stvari kao što su zajedništvo sa Gospodinom, mir u srcu, radost zajedništva ili veselje nesebičnog davanja, to je ono što ovaj svijet prezire i ismijava, no jedino se njima može nahraniti i napojiti gladnu dušu.
Stoga su mi ovi stihovi jasno kazali da sam se udaljio od Izvora i da mu se neizostavno moram što prije vratiti.
...Razmotrite svoje putove!...
kaže Gospodin, i nastavlja:
Idite na goru, dovezite drva
i podignite opet Dom;
biti će mi to milo, i proslavit ću se.
(Hag.1:8)
Kao i uvijek, samo vršenje Gospodinove savršene volje može donijeti blagoslov!
No, najprije treba obnoviti Hram!
Ako sam još i imao kakve sumnje da se gornji stihovi odnose na mene, naredni su me stihovi učvrstili u uvjerenju da je krajnje vrijeme da se zaustavim i razmislim kako živim i što radim:
Nadaste se obilju, a gle, malo je;
što dovezete kući, ja otpuhnem.
(Hag.1:9)
Zabrinulo me što Jahve Bog kaže: "ja otpuhnem"!
Nevolja, dakle, nije slućajna! Kada tako radi, Bog nam nešto želi poručiti. On želi da zastanemo i razmotrimo svoje putove kako bismo uvidjeli da je naše srce daleko od njega. I naravno, želi da se odvratimo od svojih grijeha i vratimo k njemu.
U 11.stihu također čitamo i da Bog kaže "Ja dozvah sušu!"
Moram priznati da me to barem na trenutak preplašilo.
I to je dobro.
Zdravo je plašiti se pravedne Božje osude!
Ako postoji išta što bih o Bogu trebao naučiti onda je prva stvar ta da ga se naučim uvijek i u svemu uzimati "za ozbiljno", jer ne postoji ništa ni približno tako važno i tako potrebno za zdrav bogobojazan život kao što je to Strah Gospodnji!
Nažalost, nalazim sam kod sebe da taj strah vrlo često uopče nemam i da se ponašam kao da je Bog negdje daleko pa ne vidi što činim i kako se vladam.
A znamo da bez straha Gospodnjeg nema ni kajanja ni odvračanja od grijeha!
Stoga je najvažniji dio prvog poglavlja Hagajeve knjige upravo završetak 12.stiha koji kaže:
"...i narod se poboja Jahve."
Moram priznati, i ja sam se pobojao uvidjevši da moj Hram već neko vrijeme čeka neobnovljen.
Premalo vremena provedenog u molitvi, premalo posvečivanja Riječi Božjoj, a previše ulaganja u bezdane ovoga svijeta dovelo me to toga da me Bog upita isto što i Izraelce tada:
A zašto? - riječ je Jahve nad vojskama.
Zato što je Dom moj razvaljen,
dok se svaki od vas brine za dom svoj.
(Hag.1:9b)
Razmišljajući o ovome uviđam da sam pomješao prioritete u svome životu.
Dozvolivši da mi poslovne i društvene obaveze otmu vrijeme neophodno za zdrav odnos sa Bogom, kao i za kvalitetan odnos prema mojoj supruzi i djeci, moj je Hram ostao prazan i neobnovljen.
No, Bog me nije ostavio u neznanju. Pokazao mi je kako mogu poboljšati svoje zajedništvo sa njim, obnoviti svoj Hram molitve i postati valjan i odgovoran svečenik u svome domu.
A tada, kako kaže Bog u Zahariji 1:3:
Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama.
----
* gdje nije drugačije navedeno korišteni su citati iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 1999.
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak
EPC Radosna vijest Split
Alpha Croatia
Alpha vijesti
Awana klub Split
IZR814 - krščanski forum
Forum EPC
Gospelman - blog
Kontakt - blog
Slavim Isusa - blog
Riječ istine - blog
Odraz neba u kapi kiše - blog